Ima nešto u tom Pešti brdu, već dugo vremena se pogledavamo, koji god vrh popnemo obično negdje tamo daleko, daleko proviri i Pešti brdo, vrijeme je došlo da sa njega pogledamo okolne vrhove. Na žalost turu koju malo ljudi odluči napraviti, tura koja se obično radi u dva dana, mi smo je isplanirali popeti u jednom danu. Pristup sa bilo koje strane je dugotrajan, ovaj put smo odlučili na možda najdulji, onaj iz Boričevca. Krenuli smo dosta rano, malo prije 03:00 smo počeli penjati. Lijepo prohladno vrijeme, dosta vlage, mjesec se povremeno probijao kroz oblake. Ritam je super, pratimo ljetnu stazu iz Boričevcaka ka Pločnom te na Josipovom raskrižju skrećemo na stazu ka Vilincu. Nas trojica i pas Ares smo svitanje dočekali negdje ispod Gargaša.

Sunce se još nije bilo niti diglo a dolazimo do skretanja ka „stazi“ prema Pešti brdu vršnom masivu Male Čvrsnice (Pesti brdu, Aleksinoj ploči, Ploči) su sve nazivi koji se koriste za ovu kotu koja je na visini od 2039m. Stavio sam „stazu“ pod navode jer nje u biti nema. Malo ljudi prolazi pa nema nekih tragova, od silaska sa staze ka Vilincu jedini orijentiri su nam piramide (kupe od kamenja koje su planinari prije nas postavljali i mi smo dali obola da se netko nakon nas lakše može orijenirati tako što smo svako malo napravili po neku) te po koja stara markacija i rijetko pvc traka. Tempo je nešto pao, krećemo se terenom kojeg ne znamo, trava je dosta visoka, propada se između kamenja, vedro je i vidi se tako da stalno vizualno pratimo idući cilj uvalu sa Ledenim (Studenim) jezerom i lagano se penjemo. Nakon nekog vremena teren postaje nešto bolji pa ponovno dižemo ritam, prolazimo ostatke Kulidžanovih stanova 1680m (svima nam kolaju misli kako je netko dobio ideju baš ovdje, na takvom mjestu da obitava, a valjda je to u ta neka davna vremena imalo smisla). Jos smo puni elana, nastavljamo dalje ka Ledenom jezeru, sa travnatog terena prelazimo u surovi krški, sunce se diglo, udara u stijene, već je dosta vruće. Prizori su navjerovatni, ogromne kamene ploče, pa škrape kojima se ne vidi dno, kao da smo na nekoj drugoj planeti i onda prizor kojeg ćemo dugo pamtiti. Na 1782m veliki amfiteatar, omeđen visokim stijenama a u dnu mala zaravan, livada sa izvorom vode i malim jezerom, sigurno jedan od najljepših predjela na Čvrsnici. Mi smo se obradovali izvoru mrzle vode a Ares jezeru i kupanju. Tu pravimo prvi ozbiljniji predah, presvlačimo se, meditiramo u hladu, uživamo skupljajući snagu za nastavak uspona. Da previše ne izgubimo ritam, nismo ovdje dugo bili, to smo planirali u povratku, sada nas je čekao prvo veliki skok u visinu. Preko sipara više uz desnu stranu uz stijenu u pravcu Zelenih Glavica i onda kroz krški labirint kroz oštre stijene do izlaska na zaravan. Ulazimo u novu dimenziju otvaraju nam se nevjerovatni vidici svuda okolo a posebice na unutrašnjost Male Čvrsnice , na žalost prošlogodišnji veliki požar je itekako izmijenio krajolik, malo otužno djeluju ostaci nekad zelene klekovine, ali ukazalo se dosta jama i pećina. Naš cilj i sa ove pozicije izgleda daleko, morat ćemo se dobro pomučiti u par dizanja i spuštanja da ga se dokopamo. Požar nam je omogućio lakše kretanje te dosta koristimo opožarenu površinu te se više držimo lijeve strane i preko grebena izbjegavamo kleku, na jednom mjestu podno samog završnog uspona smo morali ići desno ali brzo smo se opet vratili na lijevu stranu. Vidljivost je odlična, nije bilo problema sa orijentacijom (i na ovom dijelu smo na par mjesta radili piramide za neke koji će doći iza nas u malo drugačijim uvjetima). Pred sami vrh opet nailazimo na velike kamene ploče i taman kada smo komentirali još da nam je za ukupni dojam bilo vidjeti divokoze jedno krdo od nekih 7 životinja je protrčalo nešto iznad nas, na žalost bile su brze i nismo ih imali kada fotografirati. Drago nam je da se i dalje drže i preživaljavaju ovdje daleko od sviju koji im žele loše. Napokon vrh, nešto malo više od 7H od polaska smo bili na cilju, taj vrh koji smo gledali već dugo vremena smo napokon gazili. A on nam je ponudio strašne vidike, ono što se vidi sa Pešti brda teško je i pobrojati samo, jer vidi se sve (na fotografijama ćemo probati objasniti detaljnije). Bili smo neko vrijeme gore i stvarno uživali ali dug i težak put povratka je bio pred nama i morali smo krenuti. Očekivali smo i nadali se da će nas „poškropiti“ koja kap kiše, bio se navukao obećavajući oblak ali na žalost nestao je, sunce nas je udaralo svom snagom. Sličnim putem smo se spustili do Ledenog jezera i prvi put da valja predahnuli, objedovali i odmorili za izazove koji su nas čekali. Nakon što smo se rekuperirali, vratili snagu, uslijedilo je ono što malo planinara voli, povratak. Sa Pešti brda je on dugotrajan, uz sunce i visoku temperaturu ( u jednom trenutku i 35 stupnjeva) te nakupljeni umor, iscrpljujući. Iskreno jedan od težih povrataka do sada ali malo po malo oko 18:15 smo bili na početnoj točci uspona. Na kraju smo proslavili sa po dvije velike hladne za povratak vitamina B . Pešti brdo u brojkama: 13H sveukupno aktivnog planinarenja, 32.3 km pređenog puta, 7L potrošene vode, 1 energetski napitak, 1 energetski gel, 5 čokoladica/suhog voća, po koja divlja jagoda i malina, 1 da valja obrok, 2 instant magnezija

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje