19.02.2017. god. Magla na Vranu
Četvrtak večer, gledaju se prognoze, predviđa se „trpanje“ na „našim“ planinama. Šta ćemo, kako ćemo? Idemo, naći ćemo najbolju opciju s obzirom na dosta novog snijega, u subotu smo se i uvjerili da ga je palo i više nego dovoljno pa smo se dogovorili da u nedjelju krenemo ka Vranu ravno pa što bude. Prognoza je bila da bi se oblaci mogli poslijepodne dići pa smo nešto kasnije krenuli u nedjelju jutro.Pogled ka „gore“ i nije obećavao, gusti oblaci i lagani snijeg ali puni elana u 10:24 smo krenuli. Snijeg lagano sipi, ispod duboki škripi, mir, tišina,lagano disanje… idila. Odabrali smo rutu koja nam se učinila najzanimljivijom za kasnije spuštanje. Golet smo popeli bez problema dosta brzo, pred bukovom šumom se malo okrijepili i dosta lagano prešli i nju. Snijeg je kako se dižemo sve veći, baš je gušt. Jedino nam smeta što ne vidimo ni dole a ni gore, nema orjentira za priječiti, samo sivilo svuda okolo, tješimo se mora se brzo razići.
Ulazimo u laganu kleku, i kako to već biva, postaje sve gušća, na granama dovoljno snijega da praktički hodamo iznad, zamišljenom linijom, ali sa velikom dozom opreza jer svako propadanje znači i dosta napora i vremena za čupanje. Borimo se, probamo držati neki smjer ali s obzirom da nismo nikada penjali s ove strane a i uvjetima koji nas prate i nije baš da je idealno. Gubimo dosta vremena. Prelazimo jedan dio kleke i ponovno ulazimo u bukovinu po kojoj se dosta laganije krećemo. U šumi smo se opet nakratko odmorili. Ponovno na malo oštrijem usponu ulazimo u kleku i pogađate, mučimo se 
. Vrijeme lagano curi, a umjesto da se oblaci sklone oni su sve gušći a pojačava i vjetar, hladnije je i vidjlivost je sada minimalna. Prešli smo nekako i ovaj zadnji dio s klekom i već smo na dobroj visini. Vidimo po snijegu, dosta ga je manje (tvrđi i ledeniji) da smo na goleti, krećemo ravno iznad nas ali magla ubija, doslovce se ništa ne vidi. Nakon nekog vremena ništa se nije popravilo iako smo mi dobro napredovali ali već je 15:50, odlučujemo stati, jer treba „naći“ put za dole.
Montiramo opremu za spuštanje te smo oko 16:00 na spustu i već nakon 300ak metara spusta kroz maglu, nebo se otvara, pojavljuje se sunce. Baš gdje smo stali, iznad je i vrh Velikog Vrana, zove nas. Imate vremena, vratite se… a ne, ne ovaj put vremena nismo imali jer pogled ka dole je bio isti, ništa se nije vidilo tako da smo se morali vraćati manje više istim putem.
Da ne idemo kroz gušću kleku, kratili smo , suludim spustom niz veliku strminu kroz nešto razrjeđenju i onda pješice kroz duboki snijeg preko pa kroz bukovu šumu. Tu smo predahnuli jer nas je čekao zadnji dio sa klekom. Ide fino pa propadneš pa se izvučeš, pa ponoviš ali išlo je jer smo znali da će ubrzo uslijediti nagrada. Popušta magla i prema dolini, ukazuju se fantastični vidici ka Risovcu, Čvrsnici na žalost malo prekasno ali uživali smo i u njima. Iznad bukove šume ponovno stajemo na bordove i napokon dolazimo na svoje, nešto manje od 2KM čistog spusta, na visini u idealnim uvjetima po dubokom „puderu“ pri dnu smo morali paziti jer je bilo više kamenja ali uspjeli smo u naumu, spustili smo se do polazišta u 17:55. Šteta radi magle, šteta da ranije nismo vizualno mogli odrediti i liniju uspona a i spusta jer bi onda gušt bio još veći, ali ponovno krajem tjedna zovu novo „trpanje“, ima vremena da ponovno probamo.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
Više fotografija veće kvalitete pogledajte ovdje
