Približio se još jedan vikend, petak je. Nešto smo pričali može li se kombinirati penjanje, ali nismo ostali da bi išli, prognoze i nisu najbolje. Dogovor je bio da još malo pregledamo meteo izvještaje pa se konkretno dogovorimo, predvečer ponovno poziv, ajmo i to ka Velikom Vilincu. Razmišljam pa zašto ne, može u nedjelju nešto je povoljnije. Sugovornik mi na to odgovara, „ajde kakva nedjelja u subotu je teže, da vidimo šta možemo“. Kod nas bura već prebacuje klince iz trećeg u četvrti razred, mogu misliti kako je gore, probam opet usmjeriti razgovor ka nedjelji ali nije se dalo i eto, složimo se da krenemo u subotu jutro.  Oprema je svakako spremna, sugovornik nas je obećao opskrbiti hranom.

Bura je cijelu noć dobro udarala, kontao sam nećemo daleko. Ujutro je kod nas bilo bolje, sunčano a i bura je oslabila. Mali problemi sa prijevozom pa gubimo dragocijeno vrijeme na otklanjanju kvarova ali malo po malo se dižemo do Rakitna. Vrhovi iznad se ne vide, u oblaku su,  nije baš najbolji znak, do križa je sve okej, ima lagano zapuha ali cesta je manje više čista i onda nakon prolaska okuke kao da ulazimo u drugi svijet, ništa se ne vidi, vjetar i novonapadali snijeg. Smijemo se, vratit ćemo se prije nego što smo mislili. Vidljivost je nikakva posebice oko jezera i pravcem, prolazimo Risovac, prolazimo groblje i parkiramo se na šljunčari s koje smo planirali krenuti. Sjedimo u autu gledamo ka „gore“ nije dobro. Udari vjetra su dosta jaki, vjetar se igra sa snijegom i stvara pušavicu. Ajde mora oslabiti, probat ćemo koliko se bude dalo, spremamo se i krećemo. Prvi dio do Muharnice smo prošli bez problema jer smo bili spremni i poveli sanjke. Snijega ima i više nego smo očekivali, vjetar je i dalje jak ali je ulaskom u šumu bilo dosta „pitomije“.

Preko Vitlenice smo se dosta brzo, rekao bi iznenađujuće probili do Zaglavlja. Nije ono ni približno bilo idealno ali iskreno uživali smo.  Snijeg je lagano sipio, šuma je dosta ublažila vjetar, snijegom smo posebno bili oduševljeni, tako da smo odlično grabili. Do Zaglavlja smo se dobro zagrijali, na žalost pogled „ka gore“ je bio isti, na skoku iznad zaglavlja ponovno pušavica, kada se malo „uđe“ popusti, čim se opet počme penjati brije. Malo pomalo, dolazimo ispod „zadnjih“ ozbiljnijih problema, e da tada se na kratko otvara nebo, probilo se i sunce, otvaraju se veličanstveni vidici, vidjeli smo na kratko kuda trebamo ići i to je bilo to, zatvara se sa svih strana, ne vidi se par metara okolo.

Nastavili smo, očekujući ponovno sličan scenarij ali kako smo dalje napredovali bilo je izgledno da smo imali samo jednu priogodu za uživati. Dizali smo se, ali dosta sporo, jednostavno se ništa nije vidjelo, vjetar je bio jači a snijeg i ne više tako idealan, više ledenih ploha i to pogađate na strminama gdje ih najmanje treba. Još smo se mi borili, probali usmjeriti u pravom smjeru, čak smo se i dobro držali s obzirom na sve, ali onda smo zaključili da time ništa nećemo dobiti. Popeli smo se na 1877m, oblak je bio pregust i nije više bilo smisla pokušavati dalje, jer kako je vrijeme odmicalo i spust je bio upitan jer nismo znali kako je niže.

Sastavljamo opremu i krećemo sa spustom, prvi dio je bio najteži jer se jednostavno ništa nije vidjelo, lagano smo lebdili kroz maglu u grču jedva čekajući trenutak kada ćemo se moći opustiti. Dole niže je bilo  lakše, relativno se razdanilo, relativno. Malo smo bordali pa ponovno prelazili na skijanje, ovisno o terenu ali sput je bio još brži od uspona. U jednoj uvali smo se i malo dulje okrijepili. Na Zaglavlju srećemo prijatelje iz GSSa koji su sa ekipom na zimskom  tečaju, čašica razgovora. Njih smo ostavili da se pripreme za noćenje a mi smo požurili da nas ne uhvati mrak, uhvatio nas je ali već smo bili blizu auta tako da smo se spretno i sretno dokopali istog, track je pokazivao 19.4km. Za ove uvjete i više nego dovoljno.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
Više većih fotografija pogledajte ovdje