28.02.2018. god. Veliki Vran
Dugo smo ovo čekali, snijeg se napokon dobro ispadao, najavljen je novi ali na prognozi za srijedu se ukazala „rupa“ idealnog vremena, jedino su najavljene niske temperature, najniže do sada, ali za to ima lijeka. Jednostavno, nismo mogli dopustiti da takvo nešto propustimo. Dan ranije mala nervoza, jer je put za Blidinje bio zatrpan, ali na sreću do večeri su ga očistili.
Čvrsnica je zametena, previše je novog snijega da bi riskirali sjevernu stranu, Vran se učinio najzgodniji za „skoknuti“ preko 2000m u pravo carstvo snijega i leda. Odlučili smo za neku „našu“ liniju uspona ne koristeći postojeće staze. Oko 09:30 smo već prtili po dubokom snijegu poljem od Hajdučkih vrleti, prošli šumu i ušli u najteži dio, predio sa najvećim nagibom nas je dočekao sa masom ali baš masom novog snijega ispod kojeg je bila ledena ploha. Ali lagano smo gurali, dok se dizala niska izmaglica otvarajući nam pozornicu za nevjerovatne prizore, ispred nas ali posebice preko na Čvrsnicu. Neki lagani vjetar nas je pratio cijelo vrijeme, ovisno o poziciji nekad jače nekad slabije, šibao po licu ali nije bilo baš pretjerano hladno. Iako smo se dobro „zašuškali“ lice je trpjelo a ostalo je skrivala oprema. Izlaskom na 1650m sve je postalo drugačije, tvrđi snijeg sa dosta sastruga nam je omogućio lakše kretanje, doslovce smo se katapultirali u odnosu na niže te brzo digli u visinu. Kako smo išli u više vrijeme je bilo sve bolje, kidanje niskih oblaka ali hladnije, idealni uvjeti, svako malo smo se osvrtali iza nas i pogledom tražili Čvrsnicu i njenu nestvarnu ljepotu koja je oduzimali dah.
Moćno je kada znaš da je ispod tebe u snijegu kleka, a ti si visoko iznad nje, i napreduješ bez problema. Ukazao se vršni plato, i njega smo se dokopali, kada smo očekivali poznati vjetar na Vranu koji „udara“ i tjera ljude niže u bilo koje godišnje doba, nastupila je neka tišina. Vjetar je stao, sunce je lijepo grijalo, uživali smo na 2074m , svaki napor prilikom uspona je nagrađen nečim savršenim i neopisivim. Uživali smo u tim trenutcima, upijali sve. Lagano smo objedovali, popili čaj i spremili se za spust.
Prilikom montiranja opreme u susret nama je dolazila trojka na čelu sa Edinom Durmom čovjekom koji se već 40ak godina aktivno bavi planinarenjem, alpinizmom, turnim skijanjem, ekspedicijama, instruktorstvom, spisateljstvom.., još jedna velika nagrada da takvog čovjeka sretnemo na ovakvoj turi. Oni su nastavili ka vrhu a mi na zasluženi, spust. Ono što smo penjali tri i pol sata u povratku smo „preletjeli“ jako brzo, s time da smo u pojedinim dijelovima popuštali u brzini da bi što dulje osjetili taj nevjerovatni osjećaj lebdenja u dobokom snijegu. Strašno nešto, da se sve ovako poklopi i napravi ovakav uspon i spust, dugo bi žalili da nismo probali. Vratili smo se preko polja te svratili na zajedničko piće i razmjenu dojmova sa gosp. Durmom i njegovom ekipom iz Extreme Sports Club Scorpio, ali i iskoristili vrijeme i dogovorili neke zajedničke projekte u budućnosti. Definitivno, najbolje moguće iskorišten dan.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
