Ne, nije nam još dosta zime. Dogovorili smo novu turu, plan je bio dokopati se jednog udaljenog  i rijetko posjećenog vrha na Čvrsnici. U dogovorima se grupa dizala do 10 ljudi što je bilo odlično za zimsku turu ali sticajem okolnosti dio ljudi otpada  i pet nas se u nedjelju rano jutro (04:50) zaputilo ka Blidinju. Gusti tmurni oblaci su nas pratili, nadali smo se da će se ipak prognoza pokazati točna te će se kasnije razići i da ćemo imati super dan. Pred svitanje smo  došli blizu jezera. Ukazao se masiv Čvrsnice još pod tminom ali odjednom neko ražilaženje oblaka, lijepa jutarnja slika.

Prilikom pripreme na parkingu u Masnoj Luci staje auto, čovjek sam, došao čak iz Breze u naumu da ide na Čvrsnicu, u pravo vrijeme da nam se pridruži. Snijega ima u velikim količinama, puno novog koji nije stegao. Prvi dio puta kroz šumu, kao i obično masa drveća po stazi tako da se dosta zaobilazi ali bitno je bilo krenuti. Izmijenjivali smo se u prćenju i nije bilo lako posebice na većim  strminama jer je snijeg bio mekan i dosta se propadalo i proklizavalo ali išlo je, nije bilo uopće hladno, iznad krošanja je tu i tamo provirivalo plavo nebo, baš onako kako smo i planirali. Ali, prerano smo se ponadali. Na izlazu iz šume podno Pršulja bilo nam je jasno da je „gore“ dosta drugačije, južni vjetar je pojačao, spustili su se oblaci, propadao je snijeg. Tu smo napravili prvi ozbiljniji predah, doručkovali. Nastavili smo dalje u maglu, vidjljivost loša, vjetar nosi sitni snijeg koji se zabija u oči/lice, nije ugodno. Svako malo zastanemo, čekamo neki znak da će se kidati naoblaka, imamo vremena, uranili smo. Dosta dobro poznajemo teren, ali morali smo se u par navrata korigirati kartom da vidimo da smo na pravom putu, jednostavno vidjljivosti „nije bilo“. U takvim uvjetima smo došli do Papuč Drage i spojili se sa stazom iz Boričevca. Snijeg je bio bolji, dosta tvrđi, ali doslovce sve zameteno, bijelo, isto, digli smo se na prijevoj gdje se obara  prema Ravninama i tu stali.

Tu nam je bilo jasno da je loše vrijeme koje su predviđali za predvečer ranije stiglo i da ćemo se krajnjeg cilja teško dokopati. Vremena smo imali, ali stanje je bilo takvo da smo mogli forsirati dalje i vratiti se nakon nekog vremena ili probati nešto drugo popeti pa ako vremenski uvjeti budu bolji  nastaviti. S obzirom na poziciju odlučujemo se probiti na Juneći kuk 1911m, jedan  „neupadljiv“ vrh, vjerujemo rijetko posjećen ako je uopće nekome i palo na pamet. Nemamo podataka da je netko bio na njemu zimi  pa evo ako netko zna voljeli bi da javi. Popeli smo mi to relativno brzo, kombinacija tvrdog snijega, leda tako da se moglo jednostavnije kretati. S vrha se i dalje nije ništa posebno moglo vidjeti, nešto malo prema dolini ali ne i prema vrhovima iznad nas. Probali smo odugovlačiti povratak  ali vjetar je bio jak i brzo se počela osjećati hladnoća.  Bilo je ideja da se spustimo sjeverozapadnim padinama ali kako je vidljivost bila i dalje loša nismo znali što bi nas moglo čekati pa nismo riskirali.

Na žalost planina nas je ovaj put odbila, nije nam dala pravu priliku da se nadmudrujemo sa vertikalama, niti smo je mi htjeli dodatno „ljutiti“, nije bilo potrebe, zadovoljili smo se ovim vrhom te odlučili za povratak. Padom visine postajalo je čišće, povremeno se i sunce probijalo ali ka dolini, „pravi vrhovi“ su i dalje bili pod oblacima. U Papuč dragi objedujemo i onda lagano istim putem kojim smo došli. Malo smo i produljili turu, na račvanju staza ka Masnoj luci i domu Munika smo skrenuli desno te se kroz šumu i preko polja probili do Badnji zaokruživši turu na nekih 12km. Pogled ka visini je ukazivao da smo dobro postupili, magla i oblaci su i dalje bili u onoj liniji gdje smo ih ostavili. Na kraju fina tura, dosta smo se potrošili, borili se, ali u pojedinim trenutcima i uživali. Ostaje žal za početnim idejama jer bi sigurno imali prave uvjete za penjanje, ali to ćemo ostaviti za neki drugi put, planina će nas čekati a na nama je da se vratimo.

Foto album pogledajte ovdje