22.04.2018. god. Veliki Jelinak
Uz Pešti brdo, Veliki Jelinak 2170m je još jedan dragulj Čvrsnice, ali vrh koji se rijetko posjećuje. Jednostavno nije od ruke, treba se dobro pomučiti da se dođe na njega, upravo nas je to i privuklo. Snimali smo idealnu rutu, dva puta ove zime i krenuli ali sticajem okolnosti smo penjali nešto drugo i evo u proljeće ga i popeli. Slike će ispričati svoju priču, mada je nemoguće slikom prikazati sve što taj dio Čvrsnice nudi. Lijep proljetni dan, planina, plavo nebo, masa snijega i nepregledna prostranstva divljine. Zanimljivo je da smo od polaska oko 06:00 iz Masne Luke do samog vrha hodali i sve nosili na sebi, dereze stavili na izlazu iz šume podno Pršulja i skidali ih samo kad smo se spuštali. U usponu prošli nekom zamišljenom linijom ispod staze na Pršuljama te iznad ljetne staze iz pravca Boričevca , prošli iznad Josipovog raskrižja, Pločno je ostalo zapadno od nas (sa kojeg su strehe i dalje visile, ogromna lavina se vidjela, par manjih, a u povratku još jedna nova).
Spuštamo se podno Kapaka prema Pešti brdu i tu stajemo ispred golemog sjevernog zida Čvrsnice, velikog amfiteatra, gledali smo tu vertikalu i razmišljali koliko smo u biti mali a ona ogromna, preko ovoga mjesta smo se planirali vratiti. Nailazimo na tragove skija koji nestaju ka Pešti brdu, vjerovatno od subote, trag vuka koji je pratio sitne tragove divokoza u istom smjeru. Mi krećemo oštro prema vrhu, pratili smo nešto položenije greben lijevo od amfiteatra. Nismo imali problema prilikom penjanja, snijeg je bio taman, samo smo pri vrhu koristili cepine, dosta brzo popeli najteži dio i izišli na vršni greben koji spaja Kapke i Veliki Jelinak. Iza leđa ostaje Pločno „daleko“ iza nas. Ostavljamo ruksake, bordove i ostalu opremu i samo sa kremom za sunčanje rasterećeni krećemo dalje u šetnju. Uživamo, vruće je, gore je snijeg mekši, pazimo na divovske strehe i škrape, divimo se pogledima i brzo dolazimo na naš cilj te još malo grebenom dalje, malo više od pet sati nam je trebalo . Iskoristili smo lijepo vrijeme u upijanju svega što se može vidjeti, a može jednostavno sve dokle god pogled seže u svakom smjeru.
Opijeni svime, lagano smo se pripremili za povratak, vratili se do mjesta gdje smo se digli te nastavili prema Pločnom. Došli smo na vrh onog amfiteatra što smo gledali sa dna, odavde se čini još moćnije, veće i izazovnije. Ovo je bila naša nagrada, napokon po prvi puta spajamo opremu i nabrzaka se dogovaramo za spust od cca jednog kilometra. Oči u oči sa vertikalom, pustili smo daske i brzo bili dole, čas posla. Na par mjesta smo prešli preko starih lavina, preletjeli par skokova, dosta je bilo neravno ali bez ikakvih problema smo se spustili. Umeđuvremenu smo se raspitali, svi relevantni ljudi koji se bave alpinizmom, turnim skijanjem i znaju Čvrsnicu dugi niz godina su potvrdili da nemaju podataka da je ovo netko već prije na ovaj način napravio, podatak koji nas je itekako obradovao. Znamo da prvi put u svemu znači puno J J, u planinama ima još posebniju vrijednost. E da, nakon spusta, popušta adrenalin i usljedio je najteži dio ture, planirali smo se probiti ispod Pločnog pa se preko Vrba spustiti ka Boričevcu. Ali, spoznaja da od Boričevca moramo dodatno hodati do Masne Luke i već lagani umor su nas odagnali od te ideje pa smo probali kratiti što više, malo vukli opremu pa se „malo“ spuštali, podno Junećeg kuka, preko Papuč drage se dokopali ulaska u šumu. Tu smo prvi puta u hladu, da valja predahnuli, objedovali, stavili svu opremu ponovno na sebe i malo prije 15:00 bili na parkingu odakle smo i pošli. Turu od nekih 19km, u cca devet sati, sa nevjerovatnim usponom te ovakvim spustom ćemo dugo pamtiti i sigurno će nam biti motivacija za neke druge koje planiramo.
Foto album pogledajte ovdje
