08.02.2018. god. Veliki Kuk, Čvrsnica
Nedjelju 08.07.2018. god. smo iskoristili za odličnu i dosta zahtjevnu turu. Kao i inače kada se ide na ovakve cjelodnevne ture treba početi penjati nešto ranije, tako da smo već u 05:00 bili u Divi Grabovici. Spremanje i u samo svitanje krećemo , prohladno je, idealno. Nekoliko stotina metara smo išli makadamskim putem i došli do polazne točke i table koja prikazuje stazu ka bivaku Žiško. Staza ide kroz grabovu šumu i onda se spušta ka suhom koritu Radave. Ulaskom u dolinu odmah se otvara pogled koji nas je pratio cijelo vrijeme, impozantni zid Velikog Kuka, sunce se već počelo igrati po vrhovima, maštarije se pretvaraju u stvarnost. Ushićeni smo, dosta brzo prelazimo korito te kroz bukovu šumu dolazimo do bivka podno Velikog Kuka ( 680m) kojeg je napravio gosp. Faruk Zahirović i tako pružio priliku svima da mogu uživati ali i po potrebi prespavati.
Lagano smo predahnuli, objedovali te se spremili za najzahtjevniji dio današnje ture, uspon kroz samo srce Velikog Kuka. Malo po malo smo se vododerinom , preko ogromnih stijena probijali u visinu. Ono što je do sada bilo pred nama sada je okolo nas, stijene daleko iznad nas koje su nam svakim korakom bile sve bliže. I u ovom dijelu nismo imali nekih problema. Dolazimo do prvih stepenica, rasklimane su ali i dalje se drže, prolazimo njih pa kasnije i iduće, sve smo bliže izlasku ka šumi. Svako malo nas preleti jato lasta, u visini se čuje orao, malo smo ih omeli u svakodnevnici, u hladu smo, a gore iznad sunce i oblaci mijenjaju slike stijene, uživamo. Zadnji dio staze je relativno opasan, veliki nagib. Na mjestu gdje su nekad bile zategnute sajle snijeg, voda, kamenje i vrijeme su učinile svoje te je to sada sve nego sigurno. Tek par klinova je pričvršćeno, ostali su slobodni, u zraku su. Svaki pokret se treba dobro planirati i manje više penjati na suho. Pred sami vrh i izlazak prema šumi sajle nestaje pod ogromnim količinama zemlje i kamennja, snašli smo se i bez problema uspeli. Sjeli i uživali, snimali stijenu koju ćemo vjerujem u budućnosti opet posjetiti na neki drugi način. Izlazak u šumu je protekao bez problema, sajle dobro drže. Šuma iznad nas je iskreno više isrpila nego samo penjanje kroz stijene, dosta veliki nagib na početku, dosta lišća i onda beskrajno prostranstvo bukove šuma, ali ajde barem je bio hlad. Ulazimo u unutrašnjost, teren se ponovno mijenja dominiraju škrape, kamen, dolovi i brežuljci i tako sve do Peharevih stanova gdje izlazimo na normalnu stazu. Olakšanje, mogli smo normalno pružiti korak i sve tako do doma podno Vilinca (1960m), do kojeg smo se popeli za nešto više od 6H. Uslijedio je nešto dulji odmor, kvalitetan obrok uz poglede ka onome što smo penjali i priprema za nastavak. Dalje smo obišli vidikovac i spojili se na stazu za Hajdučka vrata, na njoj smo sreli dosta planinara, prošli jezero Crljenjak i došli do našeg konačnog cilja vrha Drinjača na 2038m (pošli smo sa samo 250m). Pogled sa ovog vrha je odličan, svi oni koji dođu na Hajdučka vrata svakako trebaju uložiti još malo napora i doći do njega, isplati se. Fotografiranje i krećemo sa silaskom preko Strmenice na Tise, pa na Žlijeb i u dolinu Dive Grabovice zatvorivši krug dolaskom na početnu točku uspona. Ukupno u 12h 25 minuta smo bili na turi te napravili ogromnu visinsku razliku u usponu i spustu.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
