Dugo se čekalo da se poklopi slobodan vikend s povoljnom vremenskim uvjetima i napokon, 13. i 14. listopada je stigao. Najavljeni sunčani i prohladni dani za vikend, uz pokoji slab dašak vjetra bili su okidač za užurbane pripreme pred polazak. Od planirane „ekspedicije“ i cijele male vojske zainteresiranih za uspon, kao i uvijek ostala je malobrojna tročlana ekipa nepokolebljivih zaljubljenika u planine, koje ni plač djece ni zov domovine ni bolje polovice nisu uspjele omesti u naumu. Poučeni prošlogodišnjim iskustvom uspona na Triglav, usput rečene prije točno godinu dana, odradili smo puno bolje pripreme i „punjenje“ organizma zalihama potrebnim za izdržavanje ekstremnog napora koji je bio pred nama. Prošle godine smo bili oslabljeni za jednog člana ekipe ili ti ga našeg „Kralja dodataka“ Miru, koji je svojim znanjem i iskustvom uvelike doprinio da maksimalno spremni krenemo u avanturu.

S parkinga kraj Alijaževa doma krećemo 13.10.2018. god u 06:30 . Ovoga puta smo išli znatno lakših ruksaka i s minimalnim količinama vode u odnosu na prošlogodišnji uspon, prilikom kojeg smo skupo „platili“ bolovima svaki pretovareni kilogram. Sretni, „lagani“ i puni optimizma uputili smo se pokraj Aljaževog doma prema početku staze čez Prag te nam se nakon samo nekoliko minuta otvara veličanstven pogled prema Triglavu. Zastajemo na kratko, podižemo glave visoko u nebo i zaustavljajući dah promatramo prizor ispred sebe koji na samom startu izaziva veliko strahopoštovanje. Naš Kralj dodataka Miro, kojem je ovo prvi uspon na Triglav, je još uvijek sumnjičav i teško mu je vjerovati da je moguće u jednom danu stići do vrha koji izgleda tako daleko i nedostižno. Sa smiješkom na licu međusobno se ohrabrujemo i nastavljamo lagani uspon stazom te nakratko zastajemo radi fotografiranja. Na iznenađenje svih nas staza čez Praga taj dan je bila skoro pa pusta jer smo sreli svega nekoliko malobrojnih ekipa, što nam je u jednu ruku bilo i drago. Savladavamo uspješno i prve penjačke dijelove staze i penjemo se sve više ka spajanju s Tominškovom stazom, gdje ujedno počinju sunčani dijelovi staze idealni za prvi dužu pauzu i konkretniji obrok. Izlaskom na stjenoviti plato dočekale su nas prve zrake sunca, temperatura oko 5 stupnjeva C i nevjerojatan pogled na susjedne vrhove (Šklatica, Razor, Dolkova Špica, Križ) i Dolinu vrata koja je prošarana jesenskim bojama. Okrjepljeni i dopingirani domaćom rakijom starom 31 godinu, nastavljamo na „raketni pogon“ stjenovitim dijelovima prema domu Kredarica. Jako brzo napredujemo s obzirom da već lagano osjećamo posljedice visine i manje gustoće zraka.
Nešto prije 14 h stižemo do doma te odrađujemo tehnikalije oko smještaja u dom i olakšavanja za završni uspon. U domu je prilična gužva i neprestano pristižu planinari iz svih smjerova što ne čudi s obzirom da je ovo možda jedan od posljednjih vikenda prije snijega i zimskih uvjeta. Iskreno, ni sami nismo vjerovali da ima toliko Slovenaca, pa smo se pitali je li itko od njih ostao kod kuće ovaj vikend.   Bez ruksaka, vode i hrane uputili smo se samo uz osnovni penjački set na završnu dionicu preko Malog Triglava do vrha. Na početnom dijelu uspona istočnim dijelom stijene vjetar je bio nešto jači pa je mimoilaženje s neosiguranim penjačima znalo biti i neugodno i sporo. Izlaskom na greben uživali smo u vidicima i laganim korakom približavali vrhu. Na vrhu se ponosno fotografiramo i uživamo u pogledima koji se pružaju u svim smjerovima, na talijanske Dolomite, austrijski Tirol, Primorsku Sloveniju te u izmaglici na vrhove Risnjaka i Učke. Susrećemo poznanike iz Zagreba koji su na vrh stigli jednim od najatraktivnijih smjerova , ferratom čez Plemenice koja će definitivno biti jedna od naših sljedećih tura. Prije samog spuštanja dobivamo informaciju da je u tijeku spašavanje jedne alpinistice koja je srećom u nesreći slomila samo ruku, ali ipak nije bila u mogućnosti samostalno i sigurno se spustiti s vrha. S vrha smo se spustili na sigurnu udaljenost i promatrali iz prvih redova helikoptersko spašavanje, koje je vjerujem svima prisutnima ulilo novu dozu opreznosti i koncentracije jer naš je moto uvijek „Nismo se popeli dok se nismo sigurno spustili“. Prepuni zadovoljstva i dojmova, dok se sunce lagano gasi i nestaje iza talijanskih dolomita, spuštamo se prema domu na topli grah. Dom je naravno uvijek prepun iznenađenja, pa smo tako ovoga puta osim u hrani i rakiji uživali i u nama milim zvucima harmonike i tradicionalne slovenske pjesme.
Spontanim buđenjem u 5:30 još malo, prije izlaska sunca, uživamo u pogledima kroz krovni prozor u sobi na penjače koji svojim svjetiljkama odaju položaj u stijeni na putu prema vrhu. Spakirali smo se, toplo odjenuli i zauzeli prve redove ispred doma čekajući najljepše prizore od kojih zastaje dah. Naravno riječ je o izlasku sunca, koje se pojavljuje negdje dolje daleko na horizontu i ima neobičnu crvenkastu boju. Nažalost prizori koji opijaju brzo su minuli i bilo je vrijeme doručka kako putem natrag ne bi morali raditi duže pauze.
Krenuli smo se spuštati oko 8:30 i neočekivani problemi uslijedili su odmah na stjenovitom platou ispod doma. Jutarnje inje učinilo je stijene jako skliskima što nas je dosta usporilo, pa smo doslovno puzali do pred sam početak Tominškove staze(kojom smo nastavili silazak) odnosno dijelova stijena koje je sunce obasjalo. Na povratku napravili smo dvije kraće pauze te smo na kraju ipak jako brzo i bez dodatnih poteškoća spustili se do auta.

Aljažev dom (986 mnv) – Kredarica (2515 mnv) – Triglav (2864 mnv)
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje