02.06.2019. god. Kanjon potoka Baćina
Sve je krenulo spontano. Uslijed najave da će ovaj vikend biti ružno vrijeme i odgađanja ture u sklopu planinarske škole “HPD Čvrsnica”, manja grupica odlučila se u posjet jednom od manje posjećenih dijelova blizu nas, kanjonu potoka Baćine. Ekipa koja je išla na turu početkom veljače sigurno nam sada zavidi, jer je svaki djelić prirode dobio novo ruho. Proljeće je zaista učinilo svoje. Krenuli smo ujutro oko 09h, doslovno od svatko od svoje kuće (iz Dobriča). Laganim hodom po makadamskom putu zagrijali smo se i krenuli se uspinjati od Marića starih kuća prema Krstinama. Inače jednim djelom postoji utabani put kojima se nekada redovito kretalo iz sela i tim smo se poslužili kao da je dio ocrtane planinarske staze. Jugoistočno od Krstina stali smo na jednu gomilu u Avlijama da malo uhvatimo zraka i ‘bacimo pogled’ na Dobrič i Mostarsko blato.
Unatoč sparini i suncu nastavili smo dalje prema Velikoj gomili i mjestu koje je prepuno procvjetale kadulje i izraslog kovilja. Dosta dobar dio puta pratio nas je taj opojni miris kadulje, čak i za vrijeme spuštanja prema Baćini. Prvo smo se spustili u Velika kotla i otud krenuli kanjonom Baćine. Kroz pojedine dijelove kanjona išli smo sporije jer smo imali nezgoda prilikom prolaženja pojedinih dijelova koji su zarasli. Imali smo sreću što potok Baćina i njegovi vodopadi nisu presušili. Skoro cijelim putem imali smo pitku vodu i vodu za rashladiti se, dok smo s druge strane trebali biti oprezni radi skliskog tla. Uspeli smo se na Orlov kuk, malo se okrijepili i krenuli dalje. Izbetina je dio kanjona koji nas je vodio najvećeg slapa potoka Baćine koji se zove Čelinac. Naime cijelim putem imali smo nekoliko uspona i silaza. Došli u Mrkve a nigdje mrkavi, inače to je naziv jedne šume u kojoj smo lagano zalutali, jer nam je vodič nestao u zaraslom kanjonu koji je vodio prema vodopadu Čelinac. Na svu sreću brzo smo se vratile i nije bilo problema. Napokon odredište, pred nama jevodopad. Zasluženi odmor uz predivan pogled nakon probijanja kroz zarasle dijelove šume i kanjona. S obzirom da smo bili ograničeni vremenom samo smo se uspeli do Zvonigrada što nam je ujedno bila i najviša točka uspona. Nismo ga stigli ‘razgledati’, a onda put pod noge i kući. Živi, zdravi, veseli i čitavi, do sljedeće ture pozdrav!
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
