Nije da nismo nikome ništa pričali o ovoj turi kodnog naziva “torta 2 “, u ostalom GSS Široki Brijeg je bio u pripravnosti cijelu subotu, ali nismo objavili javno iz straha da ne dođu “kola” po nas i završimo u Domanovićima. Ideja je bila proći starim putem za “Planinu” Široki – Blidinje preko Crnča koji ide ovako nekako (Prženuše-Misirada-Bandurica-Kilava Bukva-Rosne poljane-Klanci-Bare, priječiti i popeti se na Jelinak, i spustiti kraj jezera ispod „okamenjenih svatova“, Varićaka, Masne Luke do Badnji cca 50 km). U priliku se tako nekada “izlazilo” na ljetni stan (ljetni boravak). I kad je već sve bilo plavo od svjetala “kola” , odlučili smo na varijantu polaska od kraja asfalta (Prženuša) u Crnču i zamislili dvije varijante priječenja Jelinka.

Jednu sa penjanjem na vrh, drugu Jelinom kosom između 1400 i 1450 nmv i spustitii se u Barzonje, ovisno o situaciji na terenu cca 35 km. Nešto slično kao oni „fantomi“ od neki dan, ali samo slično . Za ovako (nama trojici) zahtjevnu turu trebalo je ponijeti i više tekućine, vreće za spavanje i nešto više hrane (za dva dana) pa se težina ruksaka popela na “ugodnih” 16-20 kg. Zbog priča o medvjedici s dva mladunčeta nabavili smo i petarde, najveće koje se mogu nabaviti bez oružanog lista, sprej s biberom (suzavac) i zviždeće štapove (rade samo na buri). Okupljanje smo zagovorili u 07:00 ispod križa pa lagano popiti kavicu tako da oko 08:00 dođemo do Prženuša i onda “ošini po prašini”. Naravno da sam zaboravio naviti alarm, srećom uviđajni susjed je naručio drva u 06:00 buka kipovanja i motorke i već sam na nogama imam vremena istuširati se i napraviti sendviće. “Ništa mi neće ovaj dan pokvarit” vedro malo prohladno jutro i malo bure idealan dan za turu.

U 07:05 smo ispod križa nas trojica i Ivan (vozač do Prženuša) tumaramo tražeći konobare jer kafići su otvoreni ali nema tko napraviti kavu, jednog smo “uvatili” kako kupuje novine i odvukli ga do kafića da nam pravi kavu sad jel tu radi to je njegov problem. U 08:00 dolazimo do Prženuša i Ivan dok nam dodaje ruksake važući njihovu težinu zabrnutim glasom obećava da će naići provjeriti kako smo za satak, dva. 08:05 slikavanje i napokon polazak. Do Bandurice stižemo u 8:55 dobar tempo, uklapa se u satnicu, naravno da se penjemo do križa odakle puca veličanstven pogled. Kroz kristalno čist zrak ispuhan burom vidi se Pelješac a možda smo vidjeli i more negdje kod Ploča (naravno Mostar se vidi kao na dlanu ) 10:00 Negdje u Gornjem Gvozdu, prije Razvale a poslje Pogleduše zvuk automobila tjera nas u kolonu, to Ivan provjerava jesmo li dobro kako je obećao, palac gore i idemo dalje. Ulazeći dublje u bajkovite bukove šume Gvozda (bez obzira na razmjere
poratne devastacije), prisjećamo se njihova negdašnjeg izgleda i poneseni valom uspomena zaboravljamo na vrijeme i kilometre. Uživamo kao prvašići na izletu zastajkujemo kod svakog grma maline,šepurike, gloga kod svake gljive. U 11:20 pije se kava negdje iznad Šumareve kuće, 12:10 Kilava Bukva okrepa, ručak ispod stoljetne bukve, tu osjećam bol u Ahilovoj peti i pomislim kako baš mene zapade, eee! Od starog grka jb. ti zemlju kojoj je Albanija “zapad”. Tu u blizini je i Lovrića greblje, duhandžije, prošlo je (ravno) stotinu godina od njihove pogibije. Pogođeni tom činjenicom odajemo im počast molitvom, to smo radili na svakom mjestu pogibije ili grobištu a ima ih dosta na ovoj turi. Gazeći dobar makadamski put Rosnih Poljana mislimo kako nebi bilo loše doći ovamo sredinom jeseni makar autom i vidjeti raskoš boja bukovih šuma, vjerojatno je prizor impresivan. Prolazimo Bile stine i nakon nekog vremena iznad bukava stidljivo se pojavljuju vrhovi Čvrsnice znak da smo blizu Klanaca do kojih dolazimo u 13:30. Što da vam kažem zapljusnuti vanzemaljskom ljepotom pogleda na kanjon Drežanke guštamo u trenutku. U stvarnost nas vraća zvuk motorki nošen burom negdje iz dubine kanjona. Pogled na sat nas tjera da se uozbiljimo, puno kasnimo a pred nama su one farme s opasnim psima. Forsiramo tempo prvu farmu (Raskršće valjda) obilazite s desne strane, postoji markirana staza a ako je i promašite udaljite se 10 m od zida i ograde idite uzbrdo do puta. Ni pun kilometar je druga farma čiji su psi zaista neugodni. Na svoje oči gledamo kako unatoč prisustvu dva pastira golf dvica jedva prolazi pored njih. Ovu farmu obilazimo s lijeve strane, nekih 150m prije frame ima raskrižje tu se spustite u udolinu i izađete opet na put. I nakon prve okuke za nagradu će vam se ukazati “stara” planina u svoj svojoj ljepoti. Brežuljkasti teren travom obraslih padina nasumično prošaranih gromadama kamenja na kojima pasu sdada, s Čvrsnicom u punoj velčini kao pozadinom, ostavlja bez daha. E da, nikad ne prilazite stadima bliže od 80 m jer psi koje vidite su mali goniči a tornjaci obično leže unutar stada a oni su puuuno veći. U 14:00 dolazimo do groblja kraj skretanja za Dubinjaču. Tu se malo odmaramo i sagledavamo situaciju.

Vrijeme: za prvu varijantu još imamo vremena ali je na knap ako malo pogriješimo uhvatiće nas noć, Opće stanje: Umorni ali se još ne predajemo. Signala još nema, pa bez vanjskih savjeta odlučujemo se za prvu varijantu i prilazimo Jelinku koji se prijeteći nadvio nad nama. Tek što smo krenuli 200m dalje zvoni mobitel kontakt iz GSSa Široki Brijeg: pita kako smo? Nakon kraćih konzultacija “lijevim krilom naprijed” lakša varijanta, varijanta br. dva. Bit će da smo se kod groblja već predali samo si nismo htjeli priznati. Odmah i Jelinak izgleda ljepše, nako pitomije. Priječimo Donje Bare i negdje oko 15:00 nabasamo na nekropolu od skoro 30 stećaka i skoro svi ukrašeni. Priznajem da nitko od nas trojice nije ni čuo za nju kamoli vidio. Priječimo Gornje Bare i dok prelazimo potočić Grkuš na Vilinoj kosi jasno se vidi staza kojom vjerojatno “istraju ajvan” s obližnje farme, izbija možda malo niže nego naša ruta. Njome oko 16:10 dolazimo do vrha kose, jak vjetar nam kvari doživljaj pa se brzo spuštamo do
Barzonja. Odakle ispod “okamenjenih svatova” dolazimo do Ivan Dolca i tu pravimo grešku umjesto da se popnemo na protupožarni put i njime do Masne Luke, pokušavamo priječiti prema Varićaku, Šarića kućama i onda preko Borićevca na put za Badnje. Priječenje ko priječenje “prijeko preče naokolo bliže” što zbog umora a više zbog terena uspjevamo doći do Šarića kuća tek u 18:10 procijenivši da nam je ostalo malo sunca vraćamo se i makadamskom cestom ispod “piste” oko 19:00 dolazimo do trafostanice na asfaltnom putu na početku Dugog polja. Tu Ćoma predlže da zovnemo Davida da dođe po nas što sam jedva dočekao jel me Ahilova peta već boli kao da je moja. Za 20 minuta smo kod Ćomine vikendice gdje u sljedećih sat i dvadeset minuta Ćoma uspjeva zakuhati i ispeći pogaču posutu krupno soli i začinskim biljem (mmmm) i ispeći tepsiju sa svježim namirnicama iz poznate bašte i malo mesa što je Toni vukao u priručnom hladnjaku. Dva sata nakon dolaska puna želudca uz vatricu i hladno pivo rezimiramo turu.

Za 11 i pol sati prešli smo 36 km, najviša točka je bila 1450 nmv. Solidno za naše godine. Učite na našim greškama. Dobro isplanirajte rutu i satnicu i iste se držite, pazite na hidraciju onak opreko palca potrebno vam je pola litre tekućine na sat ture. Dobro je koristiti izotoničke napitke jer lakše i brže reguliraju elektrolite, a čini mi se da se i manje znojite, nekolko gutljaja svako 15 minuta je puno bolje nego pola litra odjednom. UvIjek pijte tekućinu prije uzimanja hrane. Što se tiče opreme za rastjerivanje krupnije divljači (međeda) petarde na buri će te uspjeti pripaliti tek u zavjetrini medinog želudca. Sprej bi vjerojatno imao slično djelovanje, od suza (vaših) ne biste vidjeli medu a vjerojatno bi mu bili ukusniji onako pobibereni. Po nama je pjesma najbolje sredstvo rastjerivanja krupnije divljači. Mi smo cijelim putem pjevali “ja te pjesmom zovem” od Hašima Hučuka Hokija. Zahvaljujemo Ivanu, Davidu, Peri i Marinu na logističkoj potpori

P.S. Kažu da su u Rakitnu u nedjelju jutro hospitalizirali šumara koji je s rukama na ušima trčao cestom vičući “prestanite, molim vas prestanite!”

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje