20. listopada 2019. g. ledina na Barzonjama. Maleni, čupavi anđelak snenih očiju mi je nabacio peticu za uspješan uspon na Jelinak, sad mogu puna srca objesiti “gojze” o klin, ostvario sam dječački san. Emocije su me savladale još jutros kad je, nešto prije 08 iz zvučnika Tonijeva citroena, dok smo nas trojica žurili ka mjestu okupljanja, Roger Waters upitao – “Does anybody here remember Vera Lynn?”. I kako prigodno, baš dok smo prolazili pokraj Blidinjskog jezera iznad kojeg se dizao naš današnji cilj Jelinak. Ja! Ja se sjećam, pomislim dok promatram rijetke čaplje kako se onako bunovne klate na jednoj nozi vrebajući doručak po plićacima.

Zapravo se i ne sjećam, oprostite mi prijatelji stari ali ne sjećam se više vaših lica, imena i nepravedno bi bilo sad pogađati pa nekoga zaboraviti, ne sjećam se ni kako smo došli na bivak, na jezero tog davnog ljeta u prvoj polovici 70 godina prošlog stoljeća. Avantura života, noćenje u šatoru na divljoj planini, sjećam se samo želje ispeti Jelinak i obećanja “drugi put” nakon neuspjeha.U osam sati na mjestu okupljanja na skretanju za Bare s puta Posušje-Blidinje zatičemo kompletnu ekipu, sve poznata lica abecednim redom, dame prve Ankica, Marijana, Mirela i onda Boris, Dragan i Stjepan ( da ne zaboravim ). Kratak dogovor i pogled u nebo. Oblačno je na jugu a južni vjetar tjera oblake prema sjeveru ali zapadnije od nas. Vrijeme bi nas moglo poslužiti. Za ovu turu nema markirane staze, odlučujemo ovdje ostaviti auta i ići istočno putem za Pločno pa negdje gdje nam se učini “zgodno” uspeti se obronkom i onda hrbtom do vrha. Idemo prašnjavim putom prema istoku ravno “usunce” a sunce veliko još nisko na horizontu iskapale bi mi oči da nemam sunčane naočale.  Primičemo se Karačića farmi gdje su dva psa izašla blizu puta i laju na nas. Crni, naizgled opaki, jedan hrvatski ovčar a drugi malo veći, isto hrvatski ovčar, povlače se prema farmi zaprepašteni našim odlučnim napredovanjem. Već ovdje sam postao nervozan i počeo navijati da idemo lijevo uz obronak, nitko ne trza. Tu negdje prolazimo ni od koga primjećen izvor Grkuš čiji istoimeni potočić smatraju jedinim pritokom Blidinjskog jezera (dužim od par stotina metara). Priječimo neke serpentine na strani iznad Karačića farme i izbijamo u Gornje Bare. Zelena zaravan, otvorena ka istoku, ispod vrhova Čvrsnice prepuna brežuljkastih pašnjaka bez onih dosadnih sitnih borova. Tek pokoje usamljeno bjelogorično drvo, sad u jesen raskošnih boja, na dva tri brežuljka . Ovdje pravimo kratku pauzu da skinemo koji sloj odjeće, popijemo malo vode. Dalje putom približavamo se još jednom izvoru Bijelo vrilo od kojeg, bljeskajući poput kakve svilene niti, vijuga slabašni potočić. Podsjetio me na onu dječiju o zimi, zeki i potočiću, a kažu da su zime ovdje posebice surove, kadkad snjeg zarupi i poravna sve tamo do kanjona Drežanke. Sad već svi pogledavaju lijevo ali su vertikalni skokovi sada naizgled prezahtjevni, nemamo izbora nego ići naprijed i tako prolazimo ispod Jelinka prema istoku sve do Lončarevih kuća (ne morate se truditi tražiti gdje su, to su prve kuće na koje naiđete poslje one farme) nasuprot njih je duboka vododerina koja vodi do sedla između Jelinka i neke meni nepoznate kote (vrha). Odlučujemo se pokušati uspeti zapadnom stranom vododerine koju smo kasnije nazvali staza “Ćomin želudac” u biti dio nekadašnje staze kojom se izlazilo iz Bara ka unutrašnjosti. Malo zahtjevniji početak i dva – tri obilaska kleke, na sedlu smo za 20 -25 minuta mojim tempom . Ushićeni osebujnošću perspektive i ljepotom Blidinja i okolice “gubimo” 10 minuta posmatrajući i fotografirajući. Lijevo (zapadno) nazire se staza kroz visoku kleku do vrha je još 400 – 450m, stazom se još može proći ali na nekim mjestima baš na knap, 15-20 minuta kroz kleku dolazimo do kamena na kom je uklesano MT 1830, napokon nakon gotovo pola stoljeća od prvog pokušaja evo me na Jelinku. Malo je reći da je pogled impresivan, mnoštvo detalja Blidinja sjeverno i Bara južno, vjerojatno je ovo najbliže ptičijoj perspektivi a da su mi obe noge na zemlji. Sklanjamo se u zavjetrinu blagovati a koja je to tek gozba, započeli smo aperitivom izvrsnom orahovačom, tu na kamenom stolu “rakićki” mladi sir , crnačka prpa i livanjski  sir, kulen, kulenova seka, domaća kobasica, tegla domaćih čvaraka, domaća slanina i ovogodišnja ribica (sušeni vrat), kuhana jaja, dvi-tri vrste kruha,luk, masline, kiseli krastavci i umalo ne zaboravi Ankičine pohane šnicle, imali smo u pričuvi još koju konzervu i one vakumirane narezke “zlu netrebalo” . Čaša fine broćanske blatine. E ne’š više nikad sto kila. I dok smo mi to sve narezali, sažvakali i popili, došao je red na kavu . Na vrhu smo bili više od 45 minuta prije no što smo krenuli s vrha prema Jelinoj kosi „krijestom“ planine, koračam ni na nebu ni na zemlji, liva noga u Barama desna na Blidinju. Uzbudljv osjećaj slobode tjera me da svako malo raširim ruke u nadi da će me jugozapadni vjetar podići i da ću poletjeti poput sokola. Svi skokovi su lagani i dok se spuštamo nemam osjećaj da gubimo na visini, tek kad se osvrnem vidim da smo se dobro spustili i eto nas učas na Jelinoj kosi. Stjepan i Boris su već dole na ledini kraj auta a ostatak ekipe odrađuje potražnu vježbu posljednjih 100 m. Uskoro dok sumiramo podatke s ture 8,5 km visinska razlika 600 m banu onaj anđelak s početka priče, dvogodišnja slatkica je Draganova kći,Marta trn se od malena oštri.

Na posljetku nas Ćoma sve poziva u vikendicu na kavu i čašu razgovora.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje