Prognoze su “kazale” neće kiša, a neće ni Mate on nam osobno rekao. Nedjelja je 24. studenog anno Domini 2019. oko devet sati negdje u Badnjima ni deset minuta od Ćomine vikendice navlačimo (oblačimo) kišnu opremu. Pogađate pada kiša, ista ona koja kao da je isprala želju kolegama za planinarenjem nigdje nitko ne hoda, evo danas je misec dana da ni mi nismo nigdje “gazili”.  Da barem snig pada kao gore na Čvrsnici, bijeli se od Ćužića kuka dalje, barem onaj dio što se vidi ispod oblaka što sjede na njoj. Eno i Veliki Vran se zabijelio, juče ga nismo vidjeli cili dan od oblaka dok smo “sve pod liver zabijali koce” ,markacijske, od glavnog puta do vikendice svaki od nas trojice po dva i pol.  Pitanje za matematičare koliko smo rupa ukupno napravili ? Tad smo i “osmislili” ovu hodnju Badnji – pećina iznad  Ivan Dolaca, protu požarnim putom i onda malo “novom” stazom, što ju je ekipa jesenas počela čistiti, i “nekako” s nje do pećine. A u povratku malo priječiti Varićakom, obići Borićevac, prijeći asfaltni put za Masnu luku do Matijevića klanca i kroz njega starim putom pravo u Badnje gdje nas čeka lonac kiselog kupusa, s koljenicom naravno. Ma nismo ti mi neke poguzije, bitno da je hrana obilna i ukusna.

Za hodnju, cca 18 – 19 km ovisno o priječenju, smo po prognozi imali na raspolaganju prozor bez kiše između 9 – 14 sati i više nego dovoljno, no nedade se. Temperaturu su i pogodili 5 – 6 stupnjeva no kiša koja je imala samo 15 % vjerojatnosti … pada. Dok priječimo Badnje prema Borićevcu tamo gdje je onaj GSM toranj, gledam kako oblaci nošeni južnim vjetrom poput gondola na vučnici, donose kišu pravo na nas pa kiša pojača pa omanja, pojača pa omanja … kad se dočepamo podnožja Čvrsnice moglo bi biti da je ne bude ili da stalno bude “pa omanja”. Do tamo treba oko 50 – tak minuta nije velika kiša, boriti će mo se. Upamtite kišobran nije dio planinarske opreme, nećemo pominjati marke naše opreme (ako je koji prodavač spreman ustupiti na testiranje rado ćemo testirati i napraviti recenziju) no evo osvrt o funkcionalnosti. Ruksaci moraju imati navlaku protiv kiše, najbolje bi bilo da su vodo nepropusni, sadržaj možete zaštititi pvc vrećicama ali ruksak natopljen vodom sigurno ne želite vući na leđima. Pelerina će vas dobro služiti ako nema prejakog vjetra i ako se ne provlačite kroz šumu ili kleku, nećete se pretjerano znojiti ispod nje. Veličine pelerina su u nekom rasponu visina onoga tko ih nosi, recimo 175 – 185 cm, birajte veličinu tako da donja granica bude što bliže vašoj visini tako će te biti najbolje zaštićeni od kiše a nećete se spoticati o nju. Hard Shell jakne će vas sigurno (bar do neke granice) zaštiti od kiše ali morate imati i nad hlače od istog materijala (Gore-tex, eVent itd). Kod ovih materijala ako niste neki fantom (Pava, David ) vam je možda bitniji “breathability” od vodo ne propusnosti jer bi se moglo desiti da i pri slaboj kiši budete mokri od znoja. I još jedna naizgled sitnica, gledajte da vam kapuljače imaju makar mali šilt jer je se jako teško diviti ljepoti visokih borova kad vam vjetar “baca” kišu u oči, ovo iz osobnog iskustva. Nakon satak, dolazimo do početka staze za Pločno gdje se slikujemo i kao što smo predpostavili intezitet kiše se smanjio sad imamo i periode kad ne pada.

Odmah se i raspoloženje podiže, zamjećuju se i detalji nježno zelene boje jedno godišnje jele (Abies albe), pokoji bijeli bor (Pinus sylvestris ) s korom bakrenog odsjaja  i sve to iznad nekakve trave (cannabis sativa?) suha, širokih žućkasti vlati crvenkastog štiha, uspravnih poput žita ali nižih čini se kao da se sunce pojavilo a nije, nije sunce i nije ta “stativa”.

Negdje u visini Varićaka nakon 20 min naletimo na stijenu na sred puta velika, barem dva čovjeka bi trebala da je pomjere. Dok raspravljamo je li to netko namjerno postavio bacim pogled lijevo kojih 80 m kroz kišu vidim stijenu veličine auta polomila dva tri stabla bora prije nego se zaustavila, gore dalje još veća stijena, još veći rusvaj napravila. Mene odmah prebaci u svijet J. R. R. Tolkien-a, uključi mi se neki filter i više ne vidim kako je nego kako ja želim. Huk vjetra se pretvara u riku orkova a oni korjeni oborenih borova isprani kišom mi izgledaju kao vilenjaci na nekim čudnim stvorenjima. Epski boj, skoro da potrčah uzbrdo vitlajući štapovima kao oružjem, nu di biže ova dva hobbita i koga to pjesmom zovu. Vratiše me u stvarnost ali zaista zbog blizine jezera i dosta vlage ovdje, šuma izgleda praiskonska baš kao Lothlorien, stabla prekrivena lišajevima, stijene mahovinom i sve je nekako bujnije, zelenije. Negdje sam čitao da boru treba stotinu godina da naraste 20 m visine i promjera 25-30 cm a ovdje ih ima dosta bar dvostruko većih, možda mnoga od ovih stabala pamte i Mijata Tomića tko zna.

Blizu dva sata od polaska (10:40) staje kiša, stajemo i mi kraj nekog odvojka puta s čudnim oznakama “kraj” “Pločno i strelica” “ZX” nisu planinarske. Malo smo zbunjeni po pričama početak staze bi trebao biti tu negdje, na povir  smo Ivan Dolca vidimo kuk i ulaz pećine, tražimo na odvojku kakvu oznaku .. nema. Odlučujemo se za “džoker zovi”, pravimo malu pauzu da se “prozračimo”, provjerimo jesmo li mokri, malo se okrijepimo, mandarina, malo vode, dobijamo i točnu lokaciju “početka” staze. Odmorni, provjeravamo i zaista na kraju odvojka je planinarska oznaka, staza ide na kuk pod kojim je ulaz u pećinu, mi bi se trebali probiti kroz neko nisko gusto raslinje, sipar i kamenje obraslo mahovinom, sklisko od kiše. Poslje 30 m odustajemo, svakako imamo samo jednu naglavnu svjetiljku a i nju smo zaboravili ponjeti. Ovo pišemo da smo došli gdje smo htjeli ostalo je manje od 100 m do ulaza. U povratku malo ispod odvojka iza blage okuke ka Ivan Dolcu označena ona staza, još malo dalje onaj sipar vodi ravno na ulaz u pećinu 200-300 m uviše. Nismo ni pošli kad iza preve okuke Toni reče “Gledajte zec!”, našto Ćoma odgovori “Ris!” ja ne reko ništa, ne vidim o čemu pričaju. I onda u udolini na ledini ugledah nešto u punom trku, žućkasto ne preveliko, veće od lisice a nema lisičiji rep, i to ugleda nas i stade onako spusti glavu i zadnji “trap” baš kao pas. Dok je grozničavo tražim mobitel da slikam, Ćoma poduknu a to u nekoliko skokova izađe iz drage pređe put i nesta u gustoj šumi. Zaključili smo da je mladi vuk, oni nekako u ovo vrijeme mijenjaju dlaku pa neudi što je žućkast, da je ris imao bi veću okruglastiju glavu.

Tu negdje smo se spustili u Ivan Dolac krenuli ka jednoj “cimentari”, na padini pored rusevina starog stana, od sjevera ukopana, ispred ulaza jedna jabuka divljaka, 2 bora a sa istočne strane divlja šljiva,  stara zidana čatrnja skoro iste visine s zapada, drvena daščana vrata i kapci na prozorima pocrnjeli od zuba vremena, prekrasan prizor. Možda nekom i nije ali ljepota je u oku posmatrača kašto reče A. Einstein. Ima je ponekad i u ruksaku ali one za druga osjetila. Tu smo naslonjeni na zid ispod nastrešice u zavjetrini malo, da malo, blagovali i odmorili. Vjetar je promijenio smjer opet sjeverni ledeni e a ne’š ovaj put, termo “base layer” iliti toplo donje rublje plus rukavice,  nema drćanja samo malo štipa za obraze ;P .

Slijedeći tragove kotača nekog vozila po brežuljkastom krajoliku, između Ivan Dolca i Varićaka, uočavamo mnoštvo tragova divljači, bar tako predpostavljamo jer blago sad ne bi trebalo biti na planini. Ovuda bi mogao biti neki “promet” kuda divljač dolazi iz šume piti vodu na jezero. Nesvakidašnje topao studeni prevario neke biljke, na livadama svako malo viđam encijan ili točnije dinarski encijan (Gentiana dinarica), endemska biljka, onaj plavi cvijet (nemojte ga brati mislim da je i zaštićena vrsta) iz porodice srčanika, korjen njegova polubrata žutog srčanika, obično viđamo u rakijskim bocama.

Za malo više od sat vremena prolazimo Varićak, obilazimo onaj opožareni dio Borićevca, nekakv čudan osjećaj tuge me obuzima dok promatram nagorjela, suha stabla kako još streme ka nebu a huk vjetra kroz beživotne krošnje kao da izriče opomenu, istinu o prolaznosti. Kratki odmor i onda pratimo oznake na električnim stupovima, koje na prvu izgledaju smiješno ali u slučaju magle i smanjene vidljivosti itekako bi bile korisne. Za kojih pol sata eto nas pred Matijevića klancem, na samom ulazu veliki grm šepurike (šepurikus crvenus vulgaris) neobran, plodovi veličine žira tamno crvene boje “brcnuti” jutarnjim mrazom, prava poslastica, otkinem peteljku i kroz tu rupicu iscijedim unutrašnjost pazeći da sjemenke ostanu unutra i tako 5 – 6 puta.  Polovinu plodova ostavljamo pticama (kao i uvijek). Malo dalje je suhozidom ograđeni “vrta” u jednom kraju stablo divljake, čudnovatog oblika. E odavde do vikendice smo putovali kroz prostor i vrijeme pa smo nekih 25 minuta hoda pretvorili u 50 minuta  niti kiša, što je opet počela roskati, niti lonac kiselog kupusa što je krčkao na štednjaku nije nas ubrzalo.

Na kraju je ispalo da smo hodali 17 km za nešto više od 4 i pol sata, od toga bar dvije trećine vremena je nešto padalo,  i ostali suhi.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje