28.12.2019. god. “Sekcija Prenj” ponovno jaše(umalo)
Nakon Božićnih blagdana i opuštanja došlo je vrijeme i za malo akcije. Na prijedlog jednog člana spominje se Čabulja, nažalost javljaju se samo dva “Prenjaša” uz trećeg koji je predložio(mene). U stalnom kontaktu s iskusnim članovima društva zbog vremenske prognoze nismo bili sigurni jel’ pametno ići, ali kad je “čovjek” rekao da su uvjeti idealni nismo dvojili(pitanje za koga idealni) 
. Uglavnom polazak dogovoren u 07h ispred GSS stanice, sve po planu i polazimo za Bogodol.
Odlučujemo ići do “Čuljkove kuće” autom, a dalje pješice. Gore nas dočekuje -5 stupnjeva i lagani udari vjetra. Oprema koliko toliko spremna i puni samopouzdanja odlučujemo ići na vrh. Laganim ritmom dolazimo nadomak Gondžuše i primjećujemo tragove u snijegu. Rasprava čiji su tragovi je trajala neko vrijeme, spominjalo se sve i svašta, od medvjeda, vuka pa do Yetija. Dok smo se raspravljali na skretanju za Gondžušu nas dočekuje prekrasan prizor. Krdo konja, ima ih 15ak. Par sekundi gledamo jedni u druge i budući da moramo proći putem na kojem oni stoje idemo prema njima. Dok smo išli prema njima oni su se lagano povlačili prema Gondžuši, nismo ostavili dobar prvi utisak na tu grupu. Odmora gotovo i da nismo imali, te nastavljamo put u šumu, dok konje ostavljamo u miru kod bare. Šumu prolazimo relativno brzo, srećom markacije su bile odlične pa nismo imali nekih problema u orijentaciji. Izlazak iz šume i odmah napuštamo markacije i “pičimo” po svom. Malo cik-cak i već smo na pola. Snijeg stalno pada, a kako se bližimo vrhu i vjetar pojačava. Napokon smo na vrhu. Kratko slikanje, razgledavati baš i nismo mogli jer je vjetar bio baš jak, a ni snijeg nije jenjavao. Brzo idemo nazad ponovno nekom svojom rutom. Kombinacija vjetra i snijega nam lagano prekriva tragove koje smo ostavili penjući. Ritam na spuštanju je odličan, kombinacija silaska i klizanja i već smo kraj Gondžuše. Tamo su i naši prijatelji s početka priče. Tu odlučujemo da ćemo pojesti, te to i radimo. Dok smo jeli vrijeme se koliko toliko smirilo kao da je znalo što radimo. U povratku je krdo napokon osjetilo da nema prijetnje od naše strane, te nam se približavaju na par metara pa čak nam puštaju da ih čak i mazimo. Nažalost nismo mogli ostati te se upućujemo prema autu. Tada vjetar pojačava i baš malo prije auta, 3 čovjeka iz Mostara nas pozivaju kod njih u “vikendicu” što prihvaćamo. Uz čašicu razgovora i toplinu starog „smederevca“ provodimo vrijeme s njima i zahvaljujemo na gostoprimstvu te još nekih 50m i napokon dolazimo do auta. Tura je trajala neka 4h, možda koji minut više. Na kraju to nije ni bitno, bitno je ono da nikome ništa nije bilo, te se puni dojmova vraćamo nazad u Široki do neke nove ture. Idealan dan za završiti uspješnu 2019. godinu.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
