01.01.2020. Hajdučki grob, Vran planina
Priča o potrazi za Hajdučkim grobom traje već dulje vrijeme, ali eto učinilo nam se „idealnim“ da ga baš sada probamo pronaći, zimi dakako. Planirali smo 29.12.2019. ali na svu sreću smo odustali, „izginili bi ko’ Ćurani“. Nakon dočeka Nove godine, već u 06:30 smo spremni i polazimo iz Širokog Brijega. Kraj jezera smo u 07:40 i krećemo sa raskrsnice u 07:55. Kuda? Ravno od kućice uz brdo pa onda lagano ka zapadu po grebenu ka Vitinskoj slatini koja djeli Skokin gvozd i Modrušinovac pa dalje u pravcu Čemernim dolaca, idemo na Vran a udaljavamo se od njega, neki istočni vjetar nas dobro prebacuje, puca sa desne strane i sve po dva metra povremenu skloni sa trase, ledi sve izložene dijelove, cjevčica za vodu je nakon 5min zaleđena.Lagana šetnja kada nema vjetra, kada počme udarati borba i tako do iznad Modrušinovca gdje skrećemo desno napokon ka Vranu. Na vršku iznad šume u jednoj lijepoj dolini objedujemo i spremamo se za mislili smo najteži dio uspon ka grebenu Vrana sa jugozapadne strane preko predjela nazvanog Ćeser. Išlo je to dosta dobro, čak i više nego dobro,na početku smo prešli preko par klanaca ali se kasnije teren popravio, u zavjetrini smo snijega ima ali ništa posebno, pred vrh vjetar okreće na buru, a tu je i najveći nagib od nekih 40 stupnjeva, pa led, pa drži ne daj. Malo, pa pomalo i na grebenu smo, bježimo u jednu vrtaču i dogovaramo za dalje, situacija nije idealna, puše konstantno ali ne „pretjerano“ jako. Okrećemo na istok ka koti 2006, sada vjetar udara s lijeva više letimo nego hodamo. Na pojedinim mjestima pustimo korak po idealnom snijegu pa naletimo na led pa ukopavanje i klizanje. Kota 2006m je najveći vrh na turi, brzinsko slikanje, uživanje u pogledu na jug i zapad. More i otoci kao na dlanu i nastavak još nekih 600ak metara i bijeg sa grebena skretanjem na lijevo, spuštanje u unutrašnjos i nekih 200m gubljenje na visini. Uvjeti su dosta drugačiji, toplije je, ali je i snijega puno više, pravi zimski prizori, očekivano, gazimo ka Skokinim staninama. Stalno nam je u glavi Hajdučki grob, hoće se uopće vidjeti, hoćemo preći preko njega a da ga niti ne skužimo, kako je Mijat Tomić ovuda hodao, misli nam je prekidale borba sa položenom klekom i orijentacija ali dosta brzo smo došli na mjesto odakle smo iz daleka primjetili grob nekih 2 400m od spuštanja sa grebena. Cilj i olakšanje, izležavanje na suncu i obrok, malo dulja pauza. Ali morali smo se pokrenuti, što je na početku bilo dosta teško, s obzirom na visinu snijega malo smo promašili stazu pa smo se morali vratiti i onda je počela borba, baš se sve poklopilo. Dosta snijega, teža orijentacija jer su markacije pod snijegom tako da smo više instiktivno hodali , teže noge i ubitačan teren, dizanje i spuštanje, pa opet i tako malo po malo ka Metaljci. Osvrnemo se iza sebe ostaje zapadni greben, pogled na golemi prostor unutrašnjosti koji smo prešli iza tamo Opaljena kosa desno od nje Divič a preko nje se u pozadini vide Tušnica, Kamešnica, Troglav, Cincar i dalje. Dan je sunčan i vidici su odlični. Nastavljamo dalje između Široke kose i Bijele glave ka stazi koja vodi na Veliki Vran. Kako se bliži noć hladnije je, moramo biti i oprezniji. Na spoju staza skrećemo desno, dižemo se na zadnji prijevoj, prateći ogromne tragove, tješili smo se da nisu svježi i uslijedilo je završno spuštanje prema Hajdučkim vrletima. Oko „pećina“ pada mrak pa se uz svjetla lampi približavamo šumi i završnom spustu. Umorili smo se, mora se priznati jedna dosta iscrpljujuća tura, 17 km sveukupno. Ali dobili smo što smo tražili, našli smo „grob“, što je najvažnije.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
