E jesam prošli put iz daleka počeo pisati… Sad ću samo spomenuti da smo na ovu turu prilično davno bili pozvani od vlasnika Apartmana Leko. Ugodno druženje uz ukusnu večeru, gdje smo imali izbor, suhog pasa ili hobotnicu. Naravno da smo smazali obje ponuđene delicije pripremljene na domaći način, iako su nas samo četiri   Uz večeru i domaći Postup, razgovor o sutrašnjoj turi i izboru staze kojom bi bilo najzanimljivije uspeti se na Sv. Iliju. Prije, nešto manje od godinu, išli smo od Nakovana, gdje se može prilično visoko prići autom, pa nam je ta opcija odmah ispala iz razmatranja. Sad nam treba malo zahtjevniji uspon. Između stare, strme austrougarske staze, koja kreće iz Ruskovića, i treće opcije iz Karmena, odlučili smo penjati ovom zadnjom.

Lagano se razbuđujemo u lokalnom kafiću uz kavu i žamor mještana. Ne žuri nam se jer stijene su još vlažne od kiše koja je padala u zoru oko 5 sati, a i otišli smo južno da se ne klizamo po našim bližim terenima. Prebacujemo se autima do Karmena na parking franjevačkog samostana i muzeja Gospe od anđela. Staza kreće nekih 800 metara zapadno od tog mjesta. Krećemo između kuća kroz zaselak, uz savjet da pripazimo na pse koje jedan vlasnik pusti da se slobodno šeću po posjedu. Srećemo pse, ali idemo stazom koja zaobilazi taj dio pa nam je laknulo jer ne ulazimo na njihov teritorij. Naravno, razočaranje kad smo skužili da je slijepi put. Ipak ćemo morati proći tik uz otvorenu kapiju pored pasa. Mi im i nismo toliko zanimljivi, nisu divlji, ali im je zanimljiv Rambo, ljubimac najmlađeg sudionika ture, Matea. Uz par – Mrš! Jbm ti… prolazimo na dio koji vodi kroz makiju. Dalje je staza dobro uhodana, označena i jednostavna za snalaženje. Ovim dijelom, s južnih obronaka Zmijinog brda, pruža se najljepši pogled na grad Korčulu i na Korčulanski arhipelag. Lagani tempo i dolazimo do starog praznog spremnika za vodu, gdje pravimo malu pauzu uz razgledavanje panorame Korčulanskog arhipelaga. Tu nas prolazi planinar iz Kućišta, vidi se po tempu da često uživa u aktivnostima u prirodi. Ića pretražuje teren kroz dvogled i viknu – Vidi konja! Poludivljih konja, koji slobodno lutaju, ima na području Sv. Ilije, pa nam to ne bi neko veliko iznenađenje. Mateo uzima dvogled i uzbuđeno govori – Muflon, muflon! Sada već svi se otimaju za dvogled, da vide divlju ovcu u prirodnom okolišu. Zaista, na stijeni koja strši nad okolnim terenom, stoji muflon i stražari. Nažalost objektivi koje vučem na ture nisu prikladni za tako udaljene objekte, pa na uvećanoj fotografiji razaznaje se neka životinja, ali koja…? Nastavljamo dalje penjati stazom koja zavija u smjeru sjevera, otvarajući nam pogled prema zapadu. Maja, naša domaćica koja nas je ugostila, priča nam o Nakovanu, jednom od najstarijih naseljenih područja na Pelješcu. Poznata povijest, ljudskog boravka u Nakovani, seže do neolitika oko 8000 godina u prošlost, a arheološki pronalasci iz nakovanske Spile u kojoj su se vršila istraživanja sadrže ulomke lonaca pronađene zajedno s mnoštvom kostiju ovaca i koza, oko ostataka ognjišta na kojima se pripremala hrana. Probam u glavi povezati sve te informacije koje nam Maja izlaže. Najlakše ih uspijevam povezati s piramidama u Visokom i vicem o egipćaninu koji je u Visoko došao izvaditi rodni list… Ovaj dio staze nije previše strm a okolni teren nastanjuju dalmatinski crni borovi, karakteristični po krošnjama, gotovo vodoravno zaravnjenog vrha, ujedno i saznanje da prelazimo 750 m/nv granicu od koje raste. Kako teren na ovom dijelu nije zahtjevan, Ćoma potegnu našu himnu za ture “Ja te pjesmom zovem” od Hašima Hučuka Hokija. Iskreno sumnjam da je to njegova pjesma, ali Tujo mu je pripisa   Ponovno ulazimo u područje prekriveno makijom koju nakon stotinjak metara zamjenjuje gusta borova šuma. E sad valja preplašiti divlje svinje čije prisustvo otkrivamo po izrovanom tlu, pa se pjesmi priključuje i Doktor. Zaključišmo da nije bio na predavanjima iz otorinolaringologije, a kamoli da je specijalizirao fonijatriju ili audiologiju. Nailazimo na križanje na kome prema vrhu treba skrenuti desno, na kojem mi odlučujemo skrenuti lijevo i otići nekih dvjesto metara do lovačke kuće, kako bi se malo okrijepili.

Od ove točke polazimo u smjeru istoka, kroz šumovit dio koji nakon ravnog dijela prelazi u sve strmiji uspon. Lijep dio staze, koji pruža zaštitu od sunca, za vrijeme ljetnih žega. Staza se kod planinarskog doma spaja sa onom koja dolazi iz Ruskovića. Ovaj planinarski dom zidan u kamenu, dao je sagraditi Nadvojvoda Karlo von Habsburg, zbog lova na čaglje. Kod doma ponovno susrećemo planinara iz Kućišta, koji se spustio s vrha, nekih 150 metara visinske razlike. Pitamo za vrijeme na vrhu Ilije i saznajemo da je temperatura 9 stupnjeva, magla i pogled je zaklonjen. Začuđeno ga slušamo kako često izlazi na mountain bikeu, jer je staza teška i tehnički zahtjevna za vožnju bicikla. Raspravljamo ima li smisla penjati vrh kad je u magli. Ipak zaključujemo da je šteta odustati kad nam je ostalo još malo. Od planinarskog doma staza još neko vrijeme vodi kroz borovu šumu, a potom prolazi kroz kamenjar i kršku golet obraslu rijetkom travom i mediteranskim biljem. Ulazimo u maglu i pojedini članovi već osjećaju napor pri usponu jer vlažnost zraka doseže 100%. Preko surovog kamenjara dolazimo na sam vrh obilježen manjim drvenim križom oko kojeg je veća gomila kamenja – ostaci munjama razrušene kapelice Sv. Ilije iz 17 stoljeća. Na stijeni je ugrađena ploča na kojoj je ispisano ime vrha i nadmorska visina 961 m. Kako smo odredili lagani tempo već se osjeća glad i uzimamo nešto malo hrane samo da ne kolabiramo dok se ne spustimo nazad do doma, gdje smo odlučili objedovati. Mateo traži knjigu posjetitelja, da se upiše jer mu je to prvi izlazak na vrh, koju nažalost nismo uspjeli pronaći. Fotografiranje i povratak. Ponovno zaustavljanje kod planinarskog doma i rasprostiranje na stol onoga što smo ponijeli za jelo. Domaći proizvodi, koje je Ića iznijeo, slanina, pečenica i vino izvukli su najviše zazubica, ali nije nam umakao ni mesni narezak, sir i salama. Iznenađuju nas posjetom, kobila i ždrijebe, odvojeni od krda. Navikli na ljude primiču se mic po mic dok im njuška nije završila u našoj hrani. Ostavljamo ih da se snalaze kako su i navikli i spuštamo se nazad. Opet isti ambijent koji nema potrebe ponovno spominjati, jer spust prolazi uz pjevušenje, bez problema i puno brže nego uspon. Osim što nam jedan član prigovara kako ne znamo pjesmu Medeni od Nede Ukraden. E kad smo je spomenuli ne mogu ne priznati kako na samom kraju nisam odolio “ukrasti” uz put sa stabla naranču. Ipak prirodno pakiranje i svježinu plodova ne može ništa nadmašiti.

Sada malo suhoparnih brojki. Na turi smo proveli malo više od 8 sati, od toga 5 i pol sati u pokretu. Svladali smo povećanje nadmorske visine od 870 metara i ukupno prešli 12,7 kilometara.

Ugodna tura u dobrom društvu i lijepom ambijentu.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje