Ne znam kako vama ali meni se kraj tjedna nekako dolibi i dok dlan o dlan tu je, poput zimske noći otvoriš prtljažnik ubaciš stvari, zatvoriš prtljažnik a ono već mrak. Možda starim?! Eto, odavno smo planirali jednu zimsku turu “extremnu” sa voditeljem planinarske škole Draganom, da naučimo koristiti krplje, provjerimo opremu a i nas u zimskim uvjetima. Izbor je, naravno, pao na redovnu liniju Muharnica – Hajdučka, u slučaju potrebe lakše se snaći na poznatom terenu.

Malo prije 9 sati u nedjelju (09.veljače 2020.) bez većih poteškoća, terencem, snijegom i ledom prekrivenim putom dolazimo do poznate klupe. Osobnim automobilom uz lance i dobre gume bilo bi li-la no, netko je prošao, istina koju okuku prije klupe se parkirao ali super nećemo mi morati “prtiti” put kroz 15 – tak cm snijega. Prije no “pritegnemo” opremu moramo održati obećanje. Naime obećali smo zvati kolegice na sljedeću turu i mada smo zbog nekih nepredviđenih i nesretni okolnosti jedva pronašli četvore krplje, sva četvorica iz petnih žila, u jedan glas, zovemo ih imenom jednu pa drugu. Nakon što je stala jeka i mukli udarci oborenog snijega s krošanja bližih borova nastupila je posvemašna tišina. Nisu čule, ne usuđujemo se ponovno zvati da ne izazovemo „lavinu“ na Vranu. Pokušavam, uz ne baš tako tihu kletvu, prčvrstiti krplje na ranac koji se od silnog “prisvlaka” ( kao da će mo otvarati butik na Hajdučkim vratima ) i svih onih “zlunetrebalo” stvari deformirao, zaoblio, ima sto kila u njemu s tom težinom na leđima najređe bi da povadimo hranu i napitke i tu na još toploj “haubi” doručkujemo, popijemo kavu i sprašimo nazad.
Kristalno čisto modro nebo, borova šuma krošnji prekriveni snijegom, nježno zeleni krajevi grana okićeni malenim mosurima leda što raspršuju zrake sunca rasvjetliše mračne misli, otjeraše malodušnost. Kakva li je tek unutarnja Čvrsnica? – pomislim. Oči, gladne ljepote i znatiželja pokrenuše me naprjed poznatom stazom. Na stazi unatoč snijegu i dva tri stabla ičupana s korjenom (nakon prošlotjedne bure) uvjek znamo gdje smo. Sad će paleta, sad drvo s rupama i tako nakon sedam brda i sedam dola… Zaglavlje! Cca 40 minuta nismo nešto forsirali da se ne oznojimo previše. Ovdje smo popili čaj, popravili opremu i krenuli dalje. Idemo ravno i negdje u visini skloništa (kolibe) nabasamo na veliki komad lima ista ga bura odvalila s krova, onu dosadnu visoku travu je prekrio snijeg pa smo učas prešli na drugu stranu. Na strani iznad izvora podno Dvostrukog kuka prvi problem, led. Oni prije nas su stavili dereze, vide se mali tragovi puput ptičijih na ledu. Srećom “viri” dovoljno kamenja i raslinja pa se uspjevamo popeti do oznake istina uz utrošak malo više vremena. Dok se slikujemo i hvatamo zrak pogled mi privlače Viline pećine, u pojedinim mosuri potpuno zatvorili ulaz, pa mi sve izgleda kao neki futuristički stambeni kompleks.Slijedimo tragove onih ispred nas (kasnije smo saznali da je ekipa iz HPD Prenj išla na Veliki Vilinac) i mada nam se ponekad čini da malo fulaju stazu lakše i sigurnije je pratiti ih u stopu. Ni to nije sto posto sigurno eto mada Dragan nije za baciti, što se težine tiče, prateći ga doslovce trag u trag na jednoj padini mi propadne jedna noga (zadnja desna da budem precizan) do vrha bedara i nemam čvrstog oslonca ispod nje, bez tuđe pomoći teško bi se izvukao, Ćoma mi priskače u pomoć i nastavljamo dalje O pogledu i ljepoti ne govorim jednostavno je neopisivo, pogledajte slike, sve planine onako povezane snijegom izgledaju kao cjelina, osjećam se nekako malenim, skrušenim a opet ponosnim što sam i ja dio toga.
Nakon nešto više sat vremena od strane podno Dvostrukog kuka, ponovno led. Ona padina ni 10 minuta od raskržja ka Vratima, gdje staza inače ide vodoravno i pravi blagi luk u desno okovana ledom, ništa se ne razaznaje, nema kamenja ni raslinja samo debeli led. Potrošili smo punih 20 minuta za tih 150-200 metara probijajući led za svaki oslonac. Savladavši ovaj led učas smo na raskrižju. Prema Hajdučkim vratima nema tragova, puštam mlađe da prte i nakon nekog vremena ponovno led ovaj put još deblji. Nakon pet šest minuta pokušaja odustajemo nemamo dereze, nadomak cilja tridesetak minuta u normalnim uvjetima, nije planina zec neće uteći ako ostanemo živi i zdravi doći ćemo drugi put. U povratku kratimo i vraćamo se na stazu nakon onog leda i na prvom proširenju u zavjetrini u “pramčiok” pravimo pauzu vrijeme je da kušamo opremu, Toni podiže drona ali iz nekog razloga ne uspijeva ga sinkronizirati. Zuji al meda ne daje ( leti al ne snima ). Ja sam savladao namještanje krplji ali i saznao “glavnu” razliku između zimski i ljetnji gojzerica oblik i krutos đona, nikako nisam mogao dovoljno dobro pričvrstiti krplje na svoje ljetne gojzerica. Kasnije sam pročitao da bi imao problema i sa derezama da postoje kompatibilni modeli na što treba obratiti pažnju kod kupnje. Ipak nakon kratkog vremena , guštao sam gegajući se kao stari gusak ( krplje koje sam nosio su žute boje ) uz i niz padine ne mareći je li led ili prhki snijeg ispod, krateći gdje se moglo i nemoglo. Krplje dobro znoje možda sam se malo i preforsirao, skidamo ih iznad Zaglavlja i onako lagani učas preletimo na drugu stranu do Vidikovca. Kraći odmor i uz Klekovu Glavicu preko onih sedam brda i dolova, Dragan malo pojačava tempo. Ja sam već overclockan na maksimum a i ono guštanje na krpljama se vraća, zatežu me neki mišići za koje nisam ni znao da ih imam. Ajte vi stići ću vas ja! Toni i Ćoma malo usporavaju i za petnaestak minuta slavodobitno izbijamo do klupe.
Pet i pol sati hoda, trinaest i pol kilometara razdaljine, visinska razlika 892 metra, po jednom GPS satu po drugom blago niže brojke, a da mene pitate sve bi bile u duplo.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje