Prognostičari su opet pogriješili, pa sam bio  duboko razočaran što je subota bila lijep i sunčan dan a akcija čišćenja pješačkih staza oko grada, odgođena za “bolje” vrijeme. Ako sam ja bio razočaran Ćoma je bio frustriran toliko da je u kasnim večernjim satima ultimativno zakazao kavu s opremom sutra (nedjelja, 8. ožujka 2020.) u 10:00 sati,  dogovor i u 11:00 idemo na turu. Što se mora mora se i u 10:00 sati Tomo, njegov brat Domagoj i nas trojica uz kavu “planiramo” turu. Od 10 – tak “zbrda zdola” (više “zbrda”) nabacanih ideja iskaču dvije: kanjonom do Bogodola ili dokumentiranu pješačku  stazu 7A. Zbog bure ( u kanjonu bi moglo biti odrona ) i nedostatka opreme odlučujemo se za sedmicu s tim da je možda ako bude vremena preinačimo u osmicu. Zbog kasnog sata, a i zbog Ćome koji već odavno stupči iznad stola na brzinu dovršamo kavu i idemo ka Pisku. Šetnicom do akvadukta i penjemo se stepenicama na isti, (kasnije se pokazalo, bar što se mene tiče. da je bolja varijanta preći most kod teretane i popeti se stepenicama lagano šetnjom preko akvadukta  jer imate vremena zagrijati mišiće) prelazimo ogradu, krećemo desno parapetom (kanala) i nakon stotinjak koraka na početku kuka (stijene) što se nadvio ponad kanala, preko betonskih greda prelazimo na drugu stranu.

Odmah desno uz stijenu  je i sajla koja će vam pomoći u savladavanju oštre uzbrdice.Već prije prve čistine preuzimam svoju standardnu ulogu kočničara, vraćaju mi se preskakanja tura i ovaj današnji “cold start”, listovi dobro zatežu. A ovuda sam zadnji put ustrčao, e sad ću vam slagati jel bio utorak il’ je bila srijeda, krajem listopada 1969 nakon zemljotresa u Banja Luci, moj prijatelj Boro i ja tražili smo vulkan za koga je netko od starijih na igralištu kod “male škole” tvrdio da se pojavio tu gore iznad gomile na Ciganskom brdu. I nas dvojica onako musavi i naivni, u džemperima, od dvobojne parane vunice predugačkih rukava, bata gumenim čizmama, priko Piska , priko kanala ispod Mačkovića kuka, trkom na vrh brda.

“Bikava, nalet te odnija!” učini mi se da čujem, kroz lupanje srca i fijuk bure, tako je pokojna Manda “svrćala“ blago.

Omnia tempus habent – pomislim.

Zaokupljen ovim mislima i borbom za zrak nisam ni primjetio da smo se već popeli onu oštru uzbrdicu i evo nas na sedlu i malo lijevo na vidikovcu pravimo kratku pauzu. Rijeka onako moćna od nedavnih kiša pjeni, skakuće vijuga, od Velikog Modraša preko Malog Modraša pa  sve tamo do Močila i Skakala, kroz voljeni grad. Grad, koji se proširio, izmijenio vizure, izgleda ljepše, mlađe, bijeli se na nedjeljnom suncu. I ja se bijelim no izgledam staro oronulo jbg.

Idemo dalje uz brdo držeći stijenu s desne strane i uskoro prolazimo ispod stijene za slobodno penjanje, opet skidam kapu “starijim”  članovima na trudu,  nakon još jednog vidikovca i jednog visinskog skoka (ovdje se držite kamenog dijela) izbijamo podno gomile. Naravno da se penjemo na nju (tu su ostaci PZO rova iz prošlog rata) pogled je fantastičan. Ovim smo prešli zahtjevni dio staze, odavde je praktično šetnja. Dok mašemo podignutim rukama ljudima na Ćavarovu brdu Domagoj nas onako u šali upozorava da mašemo samo jednom uzdignutom rukom, na naše čuđenje objašnjava da ako mašemo s obje, tijelo i ruke tvore Y (znak da nam treba pomoć) a jednom N (znak da nam ne treba pomoć) ”Pa iz ruksaka” – odgovara smijući se, na Tonijevo pitanje – otkud to sad iščupa?, i pokazuje sliku na poklopcu ruksaka.

Uz smijeh mašući jednom rukom krećemo dalje pored groba (križa) ka sjeveru i odmah nakon Mandića “grauštica” (to je bio “vrta” u kojem se sadio isključivo grah slanutak) izbijamo na čistinu gdje je mali milion staza i puteljaka. Eee tu smo se malo češkali po glavi, malo lutali tražeći oznake, koje su ili zarasle ili su bili kameni “ćurci”  pa ih „džipaši“ srušili, no zapravo je jednostavno idite ravno do zida i skrenete lijevo , yid je cijelo vrijeme sa desne stranei on će vas odvesti do ulaska u gaj, naići će te i na oznake. Na stazi kroz gaj koja se ritmički penje i spušta ima dosta  slomljenih grana i dva tri bora koja je bura oborila na stazu, ova dvojica Karačića, poput dva mala “katepilara” , sa staze sklanjaju i vuku sve što se skloniti da a ostalo obilazimo. Uskoro izlazimo iz borovine i ulazimo u miješanu šumu tankih grabova i jasena. Na tlu proljeće. Ljubičice, jaglaci i ono plavo cvijeće slično irisu samo puno manje, ko djeca smo ga zvali smrdljika. Staza se jače obara kako ulazimo u Ivan dragu, kroz nježno zelene krošnje pokojeg prolistalog graba ukazuje se čudna hrastova šuma visokih stabala do pola crne a od pola bijele kore obrasle lišajevima. Pod nogama šušti otpalo lišće hrasta, koliko bi se ovdje “šušnja” moglo sakupiti? – razmišljam naglas uz gromoglasan smijeh ostatka ekipe. U dobrom raspoloženju silazimo do vododerine i njome dolazimo do puta kojim izvlače drva. Penjemo se njim i izlazimo na kolski put malo iznad Naletilića kuća. Odavde dugačkim koracima grabimo niz brdo, komentirajući stazu na suprotnoj strani drage otkuda smo došli , na skoro dvije trećine puta do Božje ćuprije skontamo da smo trebali ići gornjom stazom prema Lončarevim mlinicama. Vraćamo se natrag prema Naletilića kućama, skrećemo desno na okuci, nakon čega pažljivo tražimo odvojak staze s prašnjavog puta. Otud je sve nizbrdo i  uz komentare o GPS-u žurimo ka vidikovcu. Negdje silazeći stazom smo prepali (podigli) dvije jarebice ili su one prepale nas i još nam podigle raspoloženje ako je to bilo moguće. Izbijamo na vidikovac, kakav pogled vrijedi  svakog koraka. Zbog ovakvih prizora i planinarim, smiruju, ispunjavaju a ovaj mi je zbog osobne umješanosti (djetinjstvo, mladost) uistinu poseban.

Nakon neodređenog vremena uživanja, slikanja, pokazivanja prelazimo ostatak puta do izvora nad  mlinicama, krijepimo se izvorskom vodom i iz ruksaka vadimo namirnice, na stolu se nakupila poveća gomila i mada nitko od nas nije s Lisa izgleda da smo po vokaciji svi lišani. Dvadesetak minuta kasnije od gomile ostala kožica od plaje špeka i pola od četvrtine male glavice luka.Lagano se pokrećemo a nekih petnaestak minuta kasnije smo kraj oznake, 100 m uviše betoniranom stazom, koja pokazuje odvojak za ruševine srednjo vjekovnog grada. Na Kruškovcu razmišljam kako je vrijeme da turistička zajednica postavi neku ploču s poznatim detaljima o  istom. Spuštamo se do nove šetnice kojom pored jezerca, izvora, mlinica dolazimo do “restorana” i dalje šetnicom uz rijeku do polazne točke.

Nešto više od četiri i pol sata lijepog druženja, s brojevima sličnim onima u opisu staze možda zbog našeg “stranjanja” za koji kilometar uvećane, što čovjek može poželjeti više?

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje