08.03.2020. Mosor i izvori
Od par zanimljivih ideja za vikend, opće korisnog rada i obuka, nekog sniježnog penjanja na kraju nije bilo ništa, vremenske prognoze nas zeznule. Na kraju smo ipak odradili jednu brzinsku turu u koju smo ipak uklopili i malo istraživanja, pronalaska novih stazica. Nas se sedam brzo dogovorilo, ideja je bila da pregledamo postojeću stazu do Mosora, da se vidi treba li se dodatno čistiti ali i da malo treniramo jer je staza na Mosor idealna za to, nije daleko, stalno je uz brdo, fino visinsko dizanje ali i da uživamo jer na kraju nudi odlične vidike. Relativno smo kasno krenuli 13:30, ovaj put od restorana da izbjegnemo gužvu šetalištem. Stazom kroz Borak, istočnom stranom ispod utvrde Kruškovac, nastavili do asfalta i direktno ka Radešicama. Dalje se skreće desno ka Gracu i nakon 400m lijevo ka sjeverozapadu. Dolazi se do makadamskog puta, ponovno izlazi na cestu ide lijevo, nakon 150m na okuci se ponovno skreće lijevo na stazu u šumi i zapadnim obodom brda preko stijena direkt na Mosor. Bez ikakvih problema u laganijem ritmu satak i pol od polaska. Na vrhu opuštanje i „bacanje pogleda u dalj“ a može se bez problema na istok, jug i zapad a i ona sjeverna isto nije za baciti. Vidici su odlični. Mali objed i povratak, istom stazom do jedne točke jer je u međuvremenu proradila mašta te se probao srediti još jedan projekt spajanja ove staze sa kanjonom. Malo provlačenja i probijanja i dokopali smo se starog puta od Radešica ka kanjonu rijeke Lištice, ucrtali smo neku zamišljenu liniju koju ćemo probati srediti.
Iznad kanjona smo, dole se čuje voda, pa zašto se ne bi pokušali vratili preko njega, i bi tako. Veći dio ekipe standardno, jedan dio malo krateći, „igrajući“ se kroz strmije dijelove. E sada ide jedna nova dimenzija, možda jedan od najljepših prolazaka. Kanjon je čist, bez velikog zelenila, tako da se dosta stvari koje se inače ne vide sada vide, na puno mjesta je voda, stalno pomalo žubori, stvarajući male bazene i vodopade. Nešto se opreznije treba prolaziti ali i dalje je bez problema, nema žaba ali na dosta mjesta smo naišli na rojeve nekih sitnih čudnih mušica, ako netko prepozna na fotografiji o čemu se radi nek se slobodno javi. Malo pomalo i iziđemo iz kanjona, uđemo u suhi potok, i onda iznenađenje, dođemo do najljepših prizora ture. Ona tutnjava koju smo čuli kreće ovdje. „Manito vrilo“ je proradilo (jedna od onih pećina koje smo ljetos istraživali), voda se obara s visine i teče cijelim dojnjim dijelom potoka do Lončarevih njiva. Prošao sam dosta puta ali ovako obilnu nisam vidio, kroz potok se ne može nego lagano uz lijevu obalu ka „njivama“. Uz put se potok spaja sa vodom iz još jednog velikog vrela „Crno vrilo“ koje dolazi sa desne strane malo poviše iznad potoka a tu je i vodopad koji dolazi od izvora sa Lončarevih njiva sa vrela koje se zove „Česma“ tvoreći ogromnu masu vode koja nestaje u pećini ispod Lončarevih njiva. Digli smo se iznad (moramo pohvaliti nekoga tko je ovaj dio odlično počistio i dodatno prosjekao, nadamo se da smo i mi malo tome pridonjeli lanjskim probijanjem rute, sada se još lakše može sići do ispod vodopada a i dalje nastaviti ka kanjonu) prešli još jedno manje vrelo „Jasen“. Od „njiva“ stazicom smo se spustili ka Božijoj ćupriji, prošli podno utvrde sa južne strane. Ispratili veliko vrelo u Borku koje je isto dosta bogato i spustili se do početne točke. Probali smo to sve pohvatati fotografijom, a sredit ćemo kada stignemo i jedan kraći video. Šteta je da ovo ne vidi više ljudi. Ukupno 10km, krenete sa 270m a popnete se na 806m što nije zanemarivo, čisto uživanje u manje od 4H, tu malo iznad grada. Probajte, nećete žaliti.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
