25.04.2020. Podružje kanjon
Klikom na fotografiju otvarate video a opis ove zanimljive ture je dolje ispod
Dan 25.04. godine 2020, koji ćemo pamtiti po ovom ludilu zvanom Korona Pandemija, dvojica kolega i ja odlučili smo prkositi zabranama druženja i uputiti se kroz kanjon Podružje do platoa Planinice. Dolaskom do jednog igrališta oko 9:00, napuštamo auto kojim smo došli i upućujemo se kroz naselje Orlac do pećina, odakle staza i markacije počinju. Izbjegavanjem par pasa koji su bili u naselju dolazimo do pećina, koje je već netko ”zapasao” i smjestio koze. Uz meketavi zvuk koza penjemo se dalje do jedne male livade, gdje nas je iznenadila još jedna domaća životinja. Ovog puta je to bila krava, koja je priječila put dalje. Jedan od nas je prošao pored nje, a nas dvojica smo ostali oči u oči sa kravom. Nakon jednominutnog odmjeranja snaga, krava uzmiče a mi se upućujemo dalje stazom. Nakon te početne livadice, slijedi oštri uspon prema ”Vidikovcu” sa kojeg se vide Raštani i Mostar u daljini. Podno stijene – Vidikovca nam se ukazao kanjon Podružje, do kojega smo se tek trebali spustiti. Nakon kraćeg odmora i uživanja u pogledu, spuštamo se kroz uski prolaz podno Vidikovca, prema kanjonu. Slijedimo markacije kao pravi pravcati planinari. Nakon određenog vremena dolazimo do podnožja kanjona, tj korita potoka koji je sada presušio. Sudeći po veličini korita potoka, mislim da dosta značajna količina vode u kišnom razdoblju se slijeva sa područja Goranaca i obližnjih brda i ulijeva se u Neretvu. Koji predivan osjećaj, šuma, korito rijeke i pjev ptica, te spoznaja da se nalazimo blizu a opet tako daleko od civilizacije i buke grada.
Nakon vrludanja markiranom stazom lijevo i desno od korita potoka, izlazimo na čistinu do prvih livada. Vonj svježe balege daje nam do znanja da bi opet mogli sresti domaće životinje, ali na svu sreću ne srećemo ih.
Nakon kraćeg hoda i jednog desetominutnog odmora, dolazimo do dijela uskog puta koji je prekriven podubokim glibom i vodom. S lijeve strane gustiš nam nije davao optimizam da bi kroz njega mogli zaobići ovaj glib. Odlučijemo se spustiti desnom stranom do korita skoro presušenog potočića i preći ga na najzgodnijem mjestu. Nakon prelaska potoka opet se spajamo na stazu i penjemo se kroz šumu do platoa iznad kanjona. Nastavljamo dalje prema Japanskoj stazi i pješačimo platoom Planinice, te nedugo zatim susrećemo nekoliko kravica kako pasu. Prolazimo ih i hodamo još do info table i znamo da smo nadomak klupa i malo dužeg odmora. Tu je palo par selfija i malo se zamezilo da povratimo snagu i olakšamo ruksake za spust niz Planinicu. Koljenas su već pomalo klecava, a noge umorne od pješačenja. No još nas satak vremena dijeli do spusta na početak staze. Usput bacamo još koji pogled i sliku panorame Mostara, te susrećemo nekoliko neotrovnih zmija, tzv. Blavora.
Dolazimo na početak staze, praznih ruksaka ali prepuni dojmova o ljepotama kojima smo posvjedočili u ovom putovanju dugom 6 sati i prevaljenih cca 18 kilometara.
Netko reče, ”Da je sada jednu ladnu popiti”
