26.04.2020. Tamo gdje bukve cvatu
Ma vrijeme je idealno sunčano, proljetno, nedjeljno jutro (26. travnja 2020 g.), pošto je SCZ ŽZH (kako ovo pametno zvuči) ublažio neke mjere u borbi protiv pandemije, na primjer putovanje van mjesta prebivališta ( svi koji su išli na Čabulju bez propusnice mogli su biti uhićeni i egzemplarno kažnjeni) evo i nas trojice na turi da ne zahrđamo skroz. Probrali smo šetnju makadamom od Prženuše (kraj asfalta Zeljke Donji Crnač) do Bandurice 1269 mnv. Primjerena šetnja za održavanje kondicije 300 tinjak metara visinske razlike raspoređene na 5 km dužine Ova tura mi se čini idealnom za početnike, pokrivena je GSM signalom, dva litra vode, par sendvića, neko pokrivalo za glavu i u najgorem slučaju za sat i pol vremena će te znati jeste li za planinarenje ili niste s Bandurice pogled zna biti spektakularn ( vrlo često se vidi more ispred Ploča ako zante kud gledati ) ako vas ostavi ravnodušnim promjenite sport igrajte košarku, tenis, šah…
Nama je trebalo sat i deset minuta, malo zato što smo birali hladovinu da ne prokuhamo poput jednog džipa negdje poslije Misirade, malo što smo pozdravljali mnogobrojne “mještane” u izuzetno živom prometu, malo što smo se zagledali skoro svaku svježe obrađenu vrtaču diveći se rahloj crnoj zemlji po kojoj su Crnči vjerojatno i dobili ime.
Granicu neba i zemlje izbrisala je neka sivo plava izmaglica pa su se planine i brda u daljini sljubile s nebom bez prepoznatljivih detalja. Da nismo džaba “klipali” produžili smo do kilometar-dva udaljene Pogledače. Prolazeći prašnjavom cestom po sjeverno obodu Donjeg Dabia pogled mi privlači suncem obasjani Dobrinj onako zelen usred proljeća nasuprot sivom surovom kršu Dabia gdje je proljeće tek počelo rijetkim prolistalim grabom, baš bi bilo dobro trasirati jednu stazu Borak – Bandurice via Dobrinj. Penjući se, priječeći pokoje “bogno”, na Pogledušu odlučujemo produžiti Razvalom dublje u šume Gvozda. Oduševljen sam prizorom mladih bukvi u “cvatu”, naime pupoljci bukvi obrasli dlačicama izgledaju kao maleni bijeli cvjetovi a mlade bukve poput magnolija. Opčinjeni (ili opičeni) kao u nekoj galeriji prolazimo pored čudnovatih visokih stabla lijevo i još čudnovatijih gromada kamena Razvale desno. Raspoloženje nam ne može pokvariti ni mnoštvo odbačenih starih guma po šumi pokraj puta (prebrojali smo 40 kao od šale) uz pjev ptica prelazimo najvišu točku 1467 mnv, šumarsku kuću, raskrižje za Bogodol (ravno 10 km od početka) i dolazimo do Rosnih poljana. S vrhovima u oblacima, južnih padina prošaranih snijegom, preko brežuljkastog terena Rosnih poljana, Bara, Čvrsnica mami, zove “ovamo, ovamo!”. Drugi put pomislim. Osvajamo malenu uzvisinu desno od puta gdje blagujemo. Uz “kuknjavu” kukavica odmaramo uživajući u pogledu i čaši broćanske blatine neodređeno vrijeme sve dok nas ne prene reski zvuk “kvadova” dole na cesti. Sa sjevera su nam se prišuljali oblaci žurimo natrag.
Nakon što smo ispeli najvišu točku baš kad smo zastali da se odmorimo počinje kiša, podbadao bih ovu dvojicu s “jesam vam rekao” ali i meni pada. Odavde sljedeći 6,5 -7 kilometara forsiramo “nismo od šećera” nije nas strah kiše, niti grmljavine srećom munja nema.
Eto prešli smo oko 22 km, 450 m visinski za nekih pet i pol sati, dosta za zagrijavanje.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
