Nakon planiranja, dogovaranja i sazivanja i odgađanja, odlučujemo se, u četvrtak dana 07.05. godine Gospodnje 2020., probati uspeti se na Veliku Vlajinu, najviši vrh Čabulje. Trojica momaka željnih veranja i istraživanja kreću iz Mostara u 07:30 preko Goranaca, do Bogodola i planinarske kuće na jednu prekrasnu avanturu. Prethodnih dana gledao sam prognoze, da nas slučajno ne bi kiša zatekla na usponu. ”Norvežani” su javljali obećavajuću vremensku prognozu, s laganim lahorom od vjetra. Zamišljao sam da će nam taj lahor blago milovati lica i pomoći nam pri usponu. Prije samoga dolaska u Bogodol, da ne bi ponovili grešku sa Podružja, stali smo na pumpu u gradu i kupili pivo koje smo planirali ”šušnuti” negdje i pri povratku ga popiti.

Pred planinarski dom HPD Prenj-a u Bogodolu dolazimo u 8:20, te nakon ”ušuškavanja” pive, stižemo do starta planinarske staze  s kojega polazimo u 8:24.  Na početku staza vodi uz korito potoka Brinje koja dalje tvori rijeku Lišticu, a nakon nekih dvjestotinjak metara odvajamo se stazom lijevo i ostavljamo suho korito Brinje iza sebe. Vjetar je bio znatno jači lahora što su ga predviđali vrsni Skandinavci. Jedan od nas je samo ustanovio: ”A, dobro li ga lahori!”, misleći na to da nas vjetar baš i neće maziti. Sreća ponijeli smo jakne i marame. A dobro bi došle i rukavice. Iza nas se nazire Široki Brijeg, vidi se Polugrina i Mokarsko polje. A ispred nas golet ispod Čabulje. Još ne vidimo vrh.

U 9:12 prvi odmor u zavjetrini prije prolaska prvog manjeg prevoja. Na svu sreću ovdje nema vjetra. Nakon nekih dvadeset minuta nastavljamo dalje i dolazimo do prvog ravnog platoa gdje nam pogled puca na naslagane kamene zidine i ostatke nekih kućica. Nedugo zatim sustižu nas dvojica kolega planinara i jednim dijelom odlučujemo ići zajedno uz nekoliko upita tipa ”Ima li još puno Papa Štrumf?” Okrećemo se na sve strane, ne zna čovjek gdje bi uputio pogled. Svuda je divota i prirodna ljepota.

Oko 15 do 10, prvi put nam se ukazao vrh Čabulje. Budući da smo prvi put ovdje, dvojica kolega nam pokazuju gdje trebamo uputiti svoje poglede. Ima tu još puno za gaziti – pomislim ja u sebi i pušući kao Ćiro vlak nastavljam dalje. Dolazimo do klupe s predivnim pogledom na vrhove Čabulje, prostor Dolova, a kažu neki da se iza nas može vidjeti Pelješac i Jadransko more. Klupu je dva dana ranije postavilo planinarsko društvo HPD Prenj, u spomen na pokojnog Miljenka Bošnjaka.

Nakon kratkotrajnog slikanja i divljenja prostoru Dolova i Čabulji u daljini, gazimo dalje lijevo, prema slijedećem prevoju i jezeru zvanom Gonđuša. S lijeve strane staze pruža se pogled na bjelogoričnu šumu, a s desne na zaravan Dolova.

Nakon prelaska još jednog prevoja dolazimo do jezerca Gonđuša oko 10:20. Dvojica planinara koji su bili s nama rekoše: ” Evo ovdje su vam klupe, raskomotite se, pojedite, popijte i pospremite za sobom i ne pravite velike galame!” Oni su nastavili dalje, nisu se htjeli zaustavljati. Sa Gonđuše se pruža odličan pogled na vrh Velika Vlajina, koji je krajnji cilj naše male expedicije. Na klupama smo odmarali nekih desetak minuta, malo zamezili i srknuli vode, te tiho krenuli naprijed kroz bukovu šumu. Tu su nam na rubu šume dobrodošlicu poželjeli bukovi gorostasi. Tiho prolazimo pored njih, pazeći da ih ne probudimo i nastavljamo dalje uspon kroz šumu. Kao što su rekla ona dvojica, zadnjih 300 metara je malo jači uspon. Ovdje sam poželio da imam pogon na sva 4. Kolege su imale štapove, koji su im olakšavali uspon kroz sklisku bukovinu, dok sam ja radi potrebe fotografiranja svakog djelića puta, ostavio svoj štapove kući. Nakon prvih pedesetak metara uspona kroz šumu odlučujem uzeti neku granu koja je ležala uz stazu i taa daaa eto mi štapa – natural bio razgradivi štap za planinarenje. Mobitel u lijevoj, štap u desnoj ruci, a fotoaparat oko vrata. Što bi se reklo ”puna ratna sprema.”

Nakon izlaska iz šume slijedilo je nekoliko blažih prevoja i kao šećer na kraju oštar uspon do vrha. Kako je tko imao kondicije, tako je i išao. Razdaljina između nas trojice je postajala osjetno veća. Noge bole, mišići rade prekovremeno, ali malo po malo osvajamo metar po metar uspona prema vrhu. Slikam ispred i iza sebe, da si posvijestim koliko smo prešli i koliko nam je još ići. Na ovom dijelu ima ostataka snijega od neki dan. Svaki korak na ovom skliskom terenu mora biti pomno biran.  Tu opet susrećemo onu dvojicu koji su nas ostavili kod Gonđuše. Malo odmaramo uz čašicu razgovora, te zajedno prelazimo završni prevoj.

Prelazeći prevoj ukazuje nam se nalijevo križ i vrh Čabulje, a ravno ispred  nazire se kanjon iznad Drežnice. Uspinjemo se do vrha u 11:20, čestitamo jedan drugome, malo se fotkamo i gledamo okolo. Vjetar koji nas je pratio skoro cijelim putem, osim kroz šumu, je sada malo utihnuo, kao da nas pušta da se nakratko divimo ovom neopisivo lijepom pogledu koji puca na sve strane. Nakon kratkotrajnog primirja s vjetrom, on opet na mahove pojačava i pokazuje svoje zube. Ostajemo nekih pola sata na vrhu, koje provodimo u fotkanju, potpisivanju planinarske knjige, te najviše u uživanju u pogledu. Nastojim očima upiti što više slike, i pomišljam da se isplatila svaka kapljica znoja radi ovoga pogleda.

U 11:55 krećemo natrag. Dvojica kolega koji su bili s nama na vrhu odlučuju nastaviti dalje grebenom, a mi se odlučujemo spuštati putem kojim smo i došli. Spuštamo se dosta brzo, mada jako pažljivo, jer je teren dosta sklizak od otopljenog snijega. Poslije jedno četrdesetminutnog spusta niz strmu padinu i šumu, dolazimo ponovno do odmorišta i tete Gonđuše. Tu se odlučujemo okrijepiti i malo odmoriti, te nakon odmora ponovno krenuti nizbrdo prema Bogodolu. Iza sebe ostavljamo mokru Gonđušu i bukove usnule gorostase. Opet prolazimo Dolove i gazimo dalje prema startu. Tu nas priroda još jednom časti krasnim prizorom divljih konja na jednom proplanku iznad kanjona rijeke Lištice. Vjetar je utihnuo a sunce je počelo peći.

Gledamo da li su pive, koje smo ostavili uz put, još tu i na našu radost nalaze se netaknute u obližnjem žbunju. Uzimamo ih radosni i sjedamo na klupe pored planinarskog doma u Bogodolu u 14:30. S velikom radošću gutamo taj žuti napitak koji nam je bio kao nagrada za naš uspon i osvajanje Velike Vlajine.

Uspon je trajao nekih 3 sata, a spust smo odradili za 2 sata. Prešli smo oko 14 kilometara, više od 25.000 koraka, nekoliko znojnih majica, popili nekoliko litara tekućine. A cijelim putem pratila nas je neopisiva ljepota pejzaža.

Koja nam je slijedeća tura? – zapitašmo se i ubacismo stvari u auto.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
Video pogledajte ovdje