Nakon silaska sa Čabulje i Velike Vlajine, sav radostan pohvalih se rođaku i upitah ga da mi predloži sljedeću destinaciju. Veli meni rođo – Idi na Mostarsku Bijelu. Šta, je to? Gdje je to? – sav u neznanju i zbunjoli, upitam ga ja. Pogledaj malo na googleu. Ja ga poslušah, pogledah i oduševljeno sam počeo sazivati kolege s kojima bi išao. Na kraju spala knjiga na 2 slova. Kolega fotograf i ja odlučili smo da ćemo se u subotu 16.5. 2020. uputiti u kanjon Mostarske Bijele. Polazak iz Mostara je bio negdje oko 8:20. Vozimo se kroz grad, izlazimo na magistralu i idemo prema Sarajevu. Prolazimo HE Salakovac, par tunela te dolazimo do mosta Bijela, kojim magistrala prelazi preko Bijele. Prelazimo most, i poslije mosta odmah skrećemo desno i  vozimo se do planinarskog panoa, te odlučujemo da ćemo se još malo uputiti makadamom do slijedećeg proširenja i tu ostaviti auto.

Zatežemo pertle na patikama, provjeravamo da li je sva oprema u ruksacima, uzimamo fotoaparate i krećemo prema kanjonu. Već nakon deset minuta dolazimo do prve vode koju trebamo prijeći. Vodostaj je nizak, tako da s lakoćom sa kamena na kamen prelazimo preko vodene prepreke. Dolazimo do skretanja, desno za Lupoglav a ravno prema cilju naše male ekspedicije. Lupoglav je jedan od Prenjskih vrhova na kojem su živote izgubila trojica planinara koji su išli na zimski uspon, a njima u spomen skoro svake godine se održava memorijalni zimski uspon na ovaj vrh. Mi nismo spremni na tu vrlo zahtjevnu turu, a sva sreća da nas ništa ne goni tamo a imamo i drugi cilj. Nastavljamo dalje. Penjemo se pročišćenom stazom, te ubrzo dolazimo do jedne ograde, koju zaobilazimo sa lijeve strane. Spuštamo se dalje u kanjon Bijele, a Prenj nam je sa strana i budno prati svaki naš pokret. Zastajemo malo da bi uslikali koju fotografiju, jer je pred nama stvarno izvrstan prizor.

Oko 9:30 se spuštamo u kanjon Bijele i dalje nam je za sada sve ravno. Idemo pročišćenim makadamskim putem, gazeći kroz kanjon i diveći se klisurama koje se nadvijaju sa lijeve i desne strane. Na desnoj strani kanjona se ukazuje jedna jako zanimljiva stijena koju smo prozvali Prenjski El Capitan, prema jednoj okomitoj stijeni koja se nalazi u nacionalnom parku Yosemite u SAD-u. Sada ga ne možemo dobro uslikati jer sunce lagano izlazi iznad njega, pa govorim kolegi da fotkanje El Capitana ostavimo za povratak. Oko 10 sati, tj nakon pola sata hoda makadamskim putem vjerovali ili ne, susrećemo 3 konja koji tumaraju kanjonom bez nekog plana i programa. Odlučujemo ih pratiti jednim dijelom puta, dok nam njihove stražnjice upotpunjuju kadrove. Prateći konje brzo opet presjecamo potok i nastavljamo dalje ostavljajući konje za sobom. Kažu da je voda pitka cijelim putem, u što smo se kasnije i uvjerili.Tu nailazimo na prve markacije, koje nas vode desno prema grabovoj šumi. Slijedi nam blagi uspon prema šumi. Hodeći stazom kroz šumu dolazimo do ostataka kamene kuće uz pomisao zar je netko mogao živjeti ovdje, daleko od civilizacije. Naravno, tada su bila drugačija vremena, ljudi su se bavili poljoprivredom i stočarstvom te se nisu sekirali o gubitku signala za mobitel ili kako uhvatiti najbolju fotku za Instač. Šuma je krasna. Grabovina se lagano zeleni, a tu i tamo nailazimo na veće drveće za koje mislim da je riječ o bukvi, koja poput čuvara drži sve pod budnim okom. Staza je fino očišćena, markacije se dobro vide, za razliku od kanjona gdje nema niti jedne.

Nakon nekih pola sata hoda kroz šumu, s desne strane susrećemo dvojicu ”pajdaša”, dva ogromna kamena usred šume, naslonjena poput umornih prijatelja jedan na drugog. Stvarno neobičan prizor.

Vadimo aparate. Klik, klik, štrok, štrok i nastavljamo dalje.

Gazimo dalje, te oko 10:50 dolazimo do još jedne zanimljvosti na ovoj stazi. Radi se o ”Kravljim Pećinama”, ogromnim stijenama koje se kao neki veliki smrznuti val nadvio nad nama. Uistinu nesvakidašnji prizor, kojeg valja fotografski zabilježiti.

Nakon nekih desetak minuta hoda od Kravljih pećina, usred šume, nailazimo na još jednu zanimljivost. Pet grobova sa kamenim križevima. Radi se o osobama iz obitelji Lojpur. Dobra podloga za snimanje nekog horror filma. Prilazimo im sa dužnim poštovanjem, trudeći se da ne remetimo njihov vječni počinak. Nedaleko od grobova proteže se i kameni zid, vjerojatno ostatak od okućnice i imanja.

Desetak minuta kasnije dolazimo opet do potočića. Tu nalazimo na oznaku na kamenu, koja nam govori da je ulaz u pećinu ravno, a lijevo preko potoka se nalazi staza za Glogovo i ostaci šumarske kuće, koja je uništena u požaru.  Odlučujemo da ćemo ostatke kuće obići pri povratku, a sada hrlimo prema pećini i vodopadu. Uz potočić jedva primjećujemo sive žabe, koje su se dobro stopile sa okolinom. Nakon nekoliko minuta hoda dolazimo pred ulaz u pećinu. Ovdje se presvlačimo, jer je u pećini hladno, te kušamo opet pitku i hladnu vodu.

Pećina je uska, a njenom sredinom protječe voda, pa se zato treba izuti. Kolega odlučuje ući bos, dok ja nisam toliko hrabar, te obuvam sandale koje će mi koliko toliko olakšati hod kroz hladnu pećinsku vodu. Negdje sam pročitao da je temperatura vode negdje oko 6^oC.

Ulazimo u pećinu, koja je dužine nekih 80 metara, a njezini zidovi se izdižu sa više od 10 metara iznad nas. Koliko je zadivljujuće toliko je i zastrašujuće. Voda već lagano hladi tabane i zglobove. Malo slikamo, malo gledamo okolo, malo kroz vodu hodamo i tražimo koji suh kamen da bar malo odmorimo noge od mrzle vode. Štro, štrok, klik, klik, brrrr, brrrr. Dolazimo do jdne malo veće kaskade koju bez nekih većih problema prelazimo. Tada nam se ukazuje kraj pećine i kao nagrada za prolazak kroz hladnu vodu, vodopad koji izbija kroz jedan procjep u pećini. Skoro sat vremena boravka u pećini i slikanja, želeći uhvatiti svaki detalj. Takvi smo ti mi fotografi.

Dolazi druga ekipa i mi se odlučujemo na povlačenje. Nakon izlaska iz pećine oblačimo opet patike i moram priznati da nema većeg gušta od oblačenja suhe patike na mokru i promrzlu nogu. Cirkulacija se lagano vraća u noge.

Kod ostataka šumarske kuće malo odmaramo i mezimo, te nakon nekih desetak minuta nevoljko se odlučujemo na povratak. Ustajemo se i idemo nazad.

Nedaleko od Kravljih pećina, susrećemo se sa dva malena poskoka. Iako su maleni, držimo distancu i trudimo se da ih ne isprovociramo.

Prolazimo dalje opet kroz grabovu šumu do kanjona, gdje susrećemo jednu grupicu koju prijateljski upozoravamo na postojanje otrovnica uz stazu. Jednom od njih nakon te spoznaje se diže kosa na glavi, dok ga drugi pokušavaju nagovoriti da nastave. Mi ih pozdravljamo i idemo svojim putem. Oko 14:30 dolazimo opet do Prenjskog El Capitana, mašemo mu uz divljenje i gazimo dalje. U 15:00 smo opet na početnom prelasku potoka, još jednom se okrećemo, gledamo kanjon i prelazimo kanjon, no ovog putaidemo preko improviziranog drvenog mostića i idemo dalje prema autu. Kod auta, nešto šuška. Kroz draču stidljivo proviruje kornjača koja je ujedno i posljednja slika ove ekspedicije. Pregazili smo približno 16 kilometara i proveli skoro 7 sati na stazi. Iskreno se nadam da ćete uživati u ovim fotografijama bar približno onome kako smo mi uživali hodeći kanjonom Mostarske Bijele. Do sljedećeg veranja. Rođo kuda dalje? Ovime si me oduševio. Samo nemoj da bude vrlo zahtjevno.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
Video pogledajte ovdje