Nisam mislio (li) išta objavljivati s ove šetnje no dojmljivi prizori Tonijevih fotografija i očaravajuća ljepota prirode tek koji kilometar udaljene od grada nagnala me (nas) je da bar fotografije podijelimo sa ostatkom ekipe a ovaj opis je tek isprika svima koje smo obećali zvati na sljedeću šetnju. A kako zvati na šetnju o kojoj počnete razgovarati  ovako nekako “…  morali bi u nedjelju malo prošetat …  loko … na Pode, kao  ima nešto Ilirsko pri vrhu … desnom stranom Brinje spustiti se u kanjon tamo negdje di su Cvitini kuci.. pa na Radešice … poći oko sedam… “ I onda se sve te skice i krojevi  izgube u duhanskom dimu raznesene žestokom glazbom jam session-a u poznatom kafiću.

Uglavnom oko 08:30 u nedjelju (7. lipnja 2020) nas dvojica sami (Ćoma je imao neodgodive obveze) krećemo prema stepenicama kod teretane, penjemo se na kanal kojim preko akvadukta i dalje dolazimo do izvorišta, pa novom šetnicom do odmorišta kod Božje ćuprije. Tu pravimo kratku pauzu i do suza nas nasmije poruka od nekog web prognostičkog servisa koja kaže “Vrijeme u cijeloj BIH je pretežno sunčano, tamo gdje je ”.  U dobrom raspoloženju idemo uzbrdo nikad završenom “Japlanicom 2” ka Naletilića kućama dok već visoko sunce nemilosrdno izvlači reumu i ostatke sinoćnjeg piva. Očigledno nam obojici paše svakom iz njegovih razloga jer desetak minuta prije 10  odmaramo u hladu na odvojku puta prema gornjoj pješačkoj stazi ka Lončarevim njivama, studirajući kartu na pametnim kutijama. Od mnoštva pravaca probiremo onaj najduži, što je nama kilometar/dva svakako smo na nogama, skrećemo lijevo na prvom odvojku puta (negdje na polovici puta od “Japlanice 2” i skretanja na pješačku stazu) i nakon kilometar, možda manje, prema G. Crnču prelazimo desno na odvojak koji se pod oštrim kutom spaja na ovaj dosadašnji put poloveći zaravan (Pode) na dva djela. Put je malo korišten, zarastao, trava između dva kolska traga do polovice bedara još je i dobro do zavjetnog spomenika “nepoznatom čovjeku” (grobištu), gdje skrećemo na neku lovačku stazu ( reklo bi se po limenkama piva i patronama ). Trava “izđikala”, nakon obilnih kiša, meni do pod bradu, Toni se mora propinjati na prste da bi išta vidio. Srećom Radešice su tu pred nama, mogli bi ih kamenom dobaciti, pa se ne možemo izgubiti vrludajući oko i provlačeći ispod gustog spleta drače, graba i jasena. Uskoro izbijamo na rub kanjona negdje na sredini   između dva kuka ( bezimena, zaravan i kukovi se zovu Pode). Pokušavamo pogledom pronaći znakove onog nečeg ilirskog i zaključujemo da za to treba doći zimi ili u rano proljeće kad na gori nema lista, također zaključujemo gledajući na sjever uz kanjon da se “za vidila” ne bi mogli probiti kroz gusto raslinje do Bijele Drage tako da su Cvitini kuci ostavljeni za drugu prigodu. Oprezno krećemo kamenim rubom kanjona preskačući duboke usijeke i nešto prije jedanaest dolazimo na kuk (stijenu) ponad Lončarevih njiva. Osebujan pogled omamljuje, kanjon na sjeveru sve do Čabulje s vrhom u oblaku, istočno Lončareve njive u dubini, Gradačko polje, Mostarsko blato i dalje, na jugu dio grada, Brijeg i crkva, Kosmaj, Klobuk, Matokit…Iznimno. Još više me smiruje zvučna kulisa pjev ptica, šum rijeke, blejanje ovaca s Radešica, lavež lovačkih pasa, zvonjava crkvenih zvona, siktanje zmijuge. Nije baš siktanje ali od osam, devet gušterica bar dvije su bile zmijuge. Nakon dvadesetak minuta provedenih na kuku odlučujemo se za još jednu turu slobodnog grebanja ( nova planinarska disciplina) u dužini od dvijestotine pedeset – tristotine metara do pješačke staze kroz gustu šikaru. I iza podne malo izgrebani pijemo izvorsku vodu ispod “orlova” (orašaka) na izvoru Jasle. Nakon pauze nastavljamo dalje cilj nam je namiriti 10 – tak  km pa smo odlučili uspeti se na Ćavarovo brdo do Kule, i odatle do Piska. Možda postoji i druga staza ali mi smo išli osamstotinjak metara betonskim putom pa skrenuli desno na stazu koja nas je uzbrdo dovela do sela (5-6 kuća valjda Lončareve). Na kraju sela skrenuli smo lijevo na neku “drevnu” stazu, odiše starinom vijugajući između  majstorski napravljenih suhozida. Kroz hlad zakržljalih starih dubova (nekad kresani za lišnjake) što su se nadvili nad njom brzo smo došli do novo probijenog puta malo prije prve postaje “ziplajna”. Uskoro dolazimo i do Kule gdje se ne zadržavamo puno zbog velike količine otpada, žurimo nizbrdo ka akvaduktu i Pisku.

Sve u svemu napravili smo nekakvog leptira na GPS tracku ukupne dužine deset i pol km, visinske razlike oko 460 m i uživali 5 sati u prirodi.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje