“Poštovanje, Mi smo sutra u planini, da ne bi kazali da nismo zvali, plan je probati novu stazu prema Pločnom. Očekujte turu od minimalno 5 sati i kišno vrijeme … … bla bla bla … bla bla bla … srdačan pozdrav” Poruku sličnog sadržaja sam poslao preko “free” servisa u subotu 20. lipnja oko 16 sati svima koje sam obećao pozvati na sljedeću turu, kasnije sam skužio da je servis imao ograničenje broja kontakata ali bitna je namjera ( Pontius Pilatus je mala maca za mene) i 90% sam siguran da je netko morao primiti poruku pa makar samo administrator servisa.

U prohladno nedjeljno jutro ( 21. lipnja ), nešto poslije sedam sati u Vrleti, čekam prvu kavu ne bili mi malo razbistrila vid, nekakva bijelo-siva koprena mi se navukla na oči pa ne vidim ni jedan planinski vrh. Zajedno s kavom stižu kolegice Maja i Martina za njima stiže i Tomi. Dogovaramo zadnje detalje ture. Autima do trafo stanice u Varićaku, jedno auto odvesti na Barzonje, putom do početka staze u Ivan Dolcu onda “opleti” uzbrdo do kote 2093. Gore ćemo ovisno o vremenu ( prolaznom i božjem) odlučiti kako dalje nazad, preko Jelinka ( ili spustiti se u Bare) do Barzonja. Dogovor smo zapečatili jednom medljikom, vid mi odmah kristalno jasan, ruka mirna mogao bi konac u iglu uvući ali kad smo izašli van opet ona koprena poput niskog spuštenog stropa nad cijelim Dugim poljem, da sam iole mlađi skočio bi i dodirnuo oblake koliko su nisko.

“Tužnice, što ti ovo treba?” pitam sam sebe kraj trafostanice, promatrajući šumom obrasle padine Čvrsnice kako gotovo vertikalno nestaju u oblaku. Odavde do početka staze je nekih 2-2.5 kilometara odlučujemo to zaokružiti na tri vrativši se malo prema Borićevcu do nekog mrginja od klimavog suhozida (najlipši za slomiti štogod) kojim priječimo do protupožarnog puta. Malo mokriji ali čitavi nakon par stotina metara bivamo nagrađeni za našu upornost. Desna strana puta se crveni od mirišljavih šumskih jagoda. Malo ali slatko zadovoljstvo. Zadržali smo se neodređeno vrijeme (dok nismo nabrali i smazali dvije tri šake). Dosta kasnimo prošlo je devet sati a mi nismo došli ni do početka staze. I baš kad smo mislili da je kraj iznenađenjima pojavio se nezvani gost „žućo“, mali žuti pas koji je cijelu turu išao za  nama ( zapravo ispred nas ). Stotinjak metara dalje je odvojak puta, dvojim da je tamo ona brvnara koju je “ekipa” dobila na korištenje. Odlučim to provjeriti, možda je spojena s početkom staze, ostatku ekipe se neda. I zaista brvnara boje čokolade je na rubu male čistine a Žućo je na putači koja ulazi u šumu obilazeći neku vrtaču, ne vidim da je itko nešto sjekao i odustajem. “Sad će baba kukasta nosa iz brvnare pitati, sinko da ti nisi Ivica?” pomislim i ubrzavam korake ostavljajući čistinu iza sebe. Ekipu sustižem na početku staze ( možda su me čekali) i napokon smo na novoj stazi kroz Muniku blago se uspinjući pratimo svježe oznake ( boje se nije žalilo, sigurno im je ponestalo pri kraju staze ). Malo zbog takvog dana ali više zbog blizine jezera sve je puno vlage zrak, trava, gora pošteno smo se oznojili do “vidikovca”. Nismo baš puno vidjeli jer smo se mi malo popeli oblaku a on se spustio nama, ipak pogled preko krošnji borova na jezero, u kome se zrcalio oblak, i Dugo polje nisu za baciti definitivno potencijal je tu, valja doći za fina dana.

Odavde staza postaje teža, uzbrditija prolazi bukovom šumom, na tlu je sklisko opalo lišće cijelo vrjeme sam na prstima i dok hodam i kad zastanem da se odmorim (dobro ti će me “šljuci” boliti). Ovi mlađi piče i svako malo provjeravaju – Ideš li? Polako!. Ma da idem polakše morao bi ići u rikverc – mislim se u sebi. I Žućo malo malo dotrči pogleda me onako u oči vidi da mogu i onda otrči nazad. Zahladilo je, ne smeta mi jer me dobro ugrijalo ovih četristotinjak i više metara visinske razlike. Dolazimo do odvojka nove staze za Jelinak (desno) na početku “mora kleke” oko 11 sati. Ovdje na gomili otpilanih grana pravimo “malu” pauzu, mijenjamo mokre črape, pijemo kavu a Martina se pobrinula za još jedno iznenađenje izvadivši oveći “tupperware” s dvije vrste kolača (oblatne i rolana patišpanja kako li se zove) jutros ih do dva pravila. Pojavilo se i malo sunca, dobro raspoložen šalim se da sam najmlađi 61 godišnjak koji je prošao ovom stazom. Malo smo se i previše zadržali uživajući u delicijama i suncu pa kad se oblak ponovno spustio “požurili” smo se i za nekih 50-tak minuta stigli do spajanja ove staze s onom iz pravca Jelinka (krijestom Čemerikovaca). Na ovom dijelu u jednom trenutku staza se malo i obara ( guštajte u nizbrdici to je jedina ) a kad krenete vododerinom nema obojenih oznaka ali su kameni “ćurci” jasno vidljivi čak i u magli, samo gazite uzbrdo ne možete promašiti. Tu na raskrižju smo uživali u “švenkovima” režisera odozgo koji nam je kroz pokretne rupe u oblaku pokazivao jezero pa sve tamo preko Svinjače do onih vjetrnjača, pa lagani “švenk” preko Jelinka, Bara, padina Čabulje  i onda opet magla. Penjemo se dalje kroz kleku širokom stazom obilježenom visokim metalnim šipkama (viši od 3 m) vjerojatno napravljen za potrebe vojske u zimskim uslovima. Počinje puhati hladni vjetar, ponekad (da ponekad ) zastanem i osvrnem se da vidim što mi režiser pokazuje, zaista treba proći stazu za vedra dana a i ovako je neobično iskustvo. Napokon oko 13:30 krivudajući kroz kleku stižemo do debelog stupa, još malo preko puta i kota 2093 je osvojena, nažalost magla je pregusta ništa ne vidimo. Žurimo do skloništa. Sljedećih 15 minuta pokušavamo se organizirati, obući suhu odjeću, postaviti improvizirani stol u zavjetrinu da blagujemo (nismo uspjeli) i kad smo sjeli primjećujemo da nema Žuće. To nam je dodatno smanjilo tek, neda se baš uživati u hrani sjedeći u magli na hladnom vjetru ma koliko fina bila, no čaša dobre blatine tjera nam krv u obraze i uši pa malo ćaskamo. Svi imaju isto mišljenje o stazi zahtjevna, napreže do krajnjih granica no za fina vremena vidici bi vjerojatno bili spektakularni.  Vraćamo se natrag puno nam manje vremena treba do grananja staze ( lakše je puno nizbrdo) i Žućo nam se vratio, nismo ga pitali dije bija, malo je iznenađen kad skrećemo lijevo prema Jelinku no ubrzo je opet na čelu. Uskoro izlazimo iz oblaka i pogled se malo otvara s krijeste Čemerikovca prema padinam Čabulje, još malo niže i prema jezeru i Dugom polju. Tu pravimo kratku pauzu tek da napravimo koju fotografiju. Prolazimo i odvojak ka novoj stazi prema Ivan Dolcu (da smo tu skrenuli mogli smo se spustiti ka početnoj točci)  gdje malo ispod Maja primjećuje neku putaču ka onoj vododerini (Ćomin želudac). Baš kad smo stigli na njen početak, pojavilo se i sunce pa se odlučujemo na kraći odmor, spuštamo se više od dva sata. Uživamo u pogledu koji više pristaje New Zealand -u nego kršu Hercegovine. Zelenih brežuljci Bara po kojima pasu ovce i mjesečevim pejzažom Klanaca kao pozadinom. Sretno i spretno smo se spustili nekim siparom i  pucarikom do puta kojim ispod Jelinka  u laganoj šetnji stižemo do Barzonja, gdje nas je Žućo napustio bez pozdrava. Naguravši se u auto vratili smo se na polaznu točku. Ćoma je pozvao na pripremljeno suho meso s kiselim kupusom, na njihovu žalost Maja, Martina i Tomi su morali ići zbog obveza a nas trojica koliko god smo se trudili nismo uspjeli ugledati dno lonca al je bilo “umalo”. Za statistiku prešli smo cca 14 KM uz visinsku razliku 950 m za nekih 6 sati hoda.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje