Evo, oko 11 sati uživam u izvrsnom Majinom “običnom žutom” kolaču sa višnjama a i kardinal (drugi kolač) je izvrstan, malo manje u Ćominoj uzburkanoj kavi (možda sam trebao sačekati da se slegne) i nažalost najmanje u pogledu na Jezerce, desetak metara širokoj, plitkoj lokvi na cca 1820 m/nv.  Pojavom sunca osjećaj ugode se dodatno pojačava, pa dok iz nas “pari” kao iz onih velikih dimnjaka nuklearnih elektrana ( uvijek sam se pitao što će im “onliki” dimnjaci, ta ne lože ništa) i “lokva” postaje pravi mali biser, dok se sunce ljeska na njenoj mirnoj površini, usred ljutog krša Čvrsnice. Kako malo treba čovjeku da bude zadovoljan, tek koja zraka sunca a nepuna tri sata vremena prije izgledalo je da se sve urotilo protiv mene, tjedan borbe protiv Tuje se razvukao na cijeli mjesec.

Ćoma zakazao turu “Ćurdinom stazom” u nedjelju 19. srpnja 2020. a kum Toni skinuo neki artefakt od GPSa tracka i doveo nas: Maju, Martinu, Domu, Iću, Marka, Tonija i Tomija i mene do zadnje kuće u Zelenikama oko osam sati. Zapravo bi trebalo skrenuti kojih tristo metara prije prema groblju Kraš i od njega ravno preko polja mrginjom do široke drage, čini mi se da se tako i zove Široka draga, ali evo nama se učinilo zgodno ovako. Jutro hladno, tmurno, ja isti taki, nešto me oprema zeza: štapovi zaglavili, jedan zip zatvarač pukao, desna naramenica se sama otpušta, lijeva gojzerica kao da je broj manja, srećom “izčančao” sam dozvolu za kukanje. Netom što krenušmo kroz visoku mokru travu prema Badajcima učini mi se da sam vidio srndaća kako je šmugnu u dva skoka u gustiš borovine i kleke, iz straha da me ne ostave čuvati auta ne govorim ostatku ekipe ništa. Prateći oznake skrećemo desno i nakon 20 minuta  baš na “stazi” nailazimo na polje električnih pastira. Ili smo mi dobro igrali gume kao mali ili nisu bili uključeni, prošli smo bez većih posljedica po zdravlje. Nakon pola sata na ulazu u Široku dragu zaboravio sam na sve probleme s početka ne zato što su nestali nego sam sad imao većih. Nije to što je Iće na čelu i onim svojim koracima od dva metra diktira tempo, nego sam kao i ostali mokar do kože, rosa od sinošnje obilne kiše nas je potopila. Penjući se bukovinom podno Polica dobijam okvirni osjećaj kako je onima koji se probijaju kroz kišne šume Amazone. Iće ne posustaje, grabi uzbrdo a kad se malo i umori preuzima netko od dva GSS-ovca i krav mag instruktora. “Srećom” staza je malo zarasla, markacije se teško vide pa dok ih oni nađu stignem i ja (ništa od memorijala). Općenito držite se strane od Zazubca (desne) dok malo ne obnove stazu. Za satak smo se dočepali kamenog dijela gdje pravimo malu pauzu, sunce zaklonjeno oblacima ipak malo grije. Pogled na osunčano Rudo polje i Kedžaru daju nadu da će doći i do nas.  U nastavku red krupnijeg kamena, pripazite kuda gazite ima dosta klimavih, red guste niske borove šume i more malina uz stazu (naravno sve rosno i sklisko) koje će prispjeti tek za Veliku Gospu ako i tada, nakon sat vremena dolazimo do oznake 1740. E ovde nas je “sunce ogrijalo”, ono pravo i ona mala zvijezda ture Majin “obični žuti”. Dok mi uživamo u pogledu koji se napokon otvorio (Rudo polje, Kedžara, Vran, Dugo polje, Blidinje sve tamo do hrvatskih planina koje se plave u pozadini). Ćoma iskorištava priliku za presvući se, ponio je cijeli boutique, ima i rezervne gojze. Onako mokri moramo nastaviti kretanje, odavde je staza polegnutija i skreće blago u desno, kroz kleku i visoku travu, opet mokri, za pol’ sata stižemo na Jezerce s početka priče. Prosušeni i okrepljeni nakon petnaestak minuta stazom preko Mejdana (gornjeg i donjeg) prilazimo Malom Vilincu sa sjevera. “Da mi se napit vode iz Kenjčeva vrila”, umalo ne podigoh staru gangu na raskrižju: Kenjčevo vrilo (Orlovača), Mandina plana i Mali Vilinac, no učinila mi se neprimjerenom. Unatoč slaboj kiši stižemo na Mali Vilinac oko 12:40. Tu odmaramo i blagujem, pravi nedjeljni ručak, nema čega nema teško je bilo što izdvojiti, ipak je Markov roštilj (mada hladan) malo odskočio, sve smo zalili čašom dobrog (ovaj put Ićinog) crnog vina. E sad valja razmisliti o ruti za povratak.

Sa sjevera galopiraju teški crni oblaci sa lakom konjicom, maglom kao prethodnicom. Najavili su kišu oko 15:00, ako je bude nećemo joj umaći  kud god okrenuli, stoga se odlučujemo poći put Velikog Vilinca i onda dijelom “redovne linije” do klupe ispod Velike Vitlenice.Onako odmorni, puni energije i malo osokoljeni crnim vinom “strčali” smo svi skupa do onog sedla između dva Vilinca. Vrijeme se već pogoršalo pa se pola Velikog Vilinca izgubilo u magli, odavde svak svojim tempom grabi prema vrhu. Ja sam se dovukao za četrdesetak minuta tu osim ekipe zatičem i veću grupu kolega planinara iz Sarajeva od magle ih ne mogu niti  prebrojati. Na vrhu uobičajeno fotografiranje, malo šećera, vode, žurimo stazom prema Prijegonu gdje se staze ukrštaju. Nepunih deset minuta kasnije, kao neki loši glazbeni mix nakon Bach-ove toccate, valcer J. Straussa. Sunce raznosi maglu a Čvrsnica nudi našem pogledu sve svoje vrhove i kukove, samo smo sjeli i uživali sljedećih desetak minuta. Sve tamo do pod Stog, iako se vrijeme vidno poboljšava, idemo nekim srednje brzim tempom i pravimo kratku pauzu a naprijed šaljemo trojac Iće, Toni i Tomi da uhvate prijevoz do auta. Ostatak ekipe uživa u krajoliku, pravimo još jednu kraću pauzu na klupama iznad Zaglavlja. Odatle uz i niz Klekovu glavicu pa sve do “klupe” bilo je zanimljive priče ali sam zamoljen da o njoj ništa ne pišem. Kod klupe smo bili oko 18:00, tu smo doznali da je Iće džaba sklepao jer je ključ od auta ostao u Marka.

Imali smo turu od cca 10H od toga 7, 7.5 H hoda oko 19km s sa dizanjem i spuštanjem cca 1000m. Hvala Ćavi na logističkoj potpori.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje