Dokle ste?… Javite točnu lokaciju!… Dokle ste? Nervozni, od čekanja dijela ekipe koja kasni, svako malo zovemo mobitelom. Nećemo ih ostaviti da krenu za nama samo zato što treba rasporediti, ravnomjerno, opremu i hranu. Ruksaci pucaju po šavovima, a dobar dio opreme smo okačili i s vanjske strane, potrebne za dva dana koja smo planirali provesti na visovima Čvrsnice. Ne znam gdje se nalazi vrilo iz gange “…s kenjčeva vrila..” koju Tujo jednom spomenu, no znam da smo mi vukli ko kenjci. Šatori s “četiri zvjezdice” i nisu baš prikladni za dulje ture, što zbog veličine što zbog težine koju treba nositi. Srećom smo odlučili, do kampa, ići “stalnom turom” od Vitlenice prema Hajdučkim vratima jer nije prezahtjevna.Krećemo oko 15:45 u punom sastavu koji se prijavio za kamp i na planiranom odredištu, kod jezera Crljenak, smo oko 19 sati. Pozdravljamo se s veselom ekipom iz Duvna koja je već postavila šatore i uživa uz logorsku vatru. A di ćemo mi sad? Zagledamo mjesta gdje nema kamenja i raslinja, ali sve nam se čini neprikladno i maleno. Ne bi se razdvajali, čisto zbog toga što je lakše strahovati u skupini, ako nas medo posjeti . Vraćamo se pedesetak metara prije jezera i organiziramo kamp. Jeste malo nageto ali nećemo ni započimati onu “Sve pod liver, sve pod liver, zadiveni kolci…”. Sklapamo šatore, i uskoro niče Depadans hotel Crljenak. Divimo se novogradnji dok me obuzima strepnja, gledajući tek raspakiran (ganci nov) objekt koji je Ćoma nabavio i prvi put izvukao iz vrećice. Istina, lagan je za nositi ali kako ćemo nas dvojica stati u njega? Već nas ostatak ekipe lagano zeza. E ne’š! Uzvraćamo prvim susjedima da su vukli šator koji ima i podrum i predsoblje pa ćemo kod njih uvaliti naše ruksake i gojzerice a ventilaciju nek’ sami riješe. Druga dvojica susjeda se uskladila k’o kad nova nevista donese ruvo. Ista boja vreća za spavanje, isti madraci… Samo im komoda nedostaje . Ića i je krakat, on će platiti vukući onaj s pet zvjezdica. Svejedno mi je najsmišniji ovaj naš . Dio ekipe je skoknuo, nekih 10tak minuta hoda, do Hajdučkih vrata jer samo tamo ima signala za mobitel da podnesu raport. U smiraj dana, uz zalazak sunca vadi se i priprema hrana uz vatru. Improviziramo kako bi ispekli meso, čime se baš i ne možemo pohvaliti jer pečemo na plamenu umjesto na žaru. Ali valjalo je zbog gušta da malo zamiriše. Najeli smo se slanine, salame, narezaka, sira… dok su se šnicle i kobasice cvrljale, pa se zasitili. Vino lagano guštamo kako bi nas što duže grijalo, jer vjetar pojačava, podiže žar, i moramo prestati dodavati drva na vatru da ne bi morali glumiti vatrogasce. Ne baš mirni vremenski uvjeti i umor nas šalju u šatore oko 23 sata. Opet smijeh i cirlik ali nekako smo se smjestili. E vala mogli smo i prije ovako, ta nisu od kamena! Čujemo se sa svim susjedima i iz šatora. Sad se priča okreće na teme: Što to šuška oko šatora?, Klapa li vaš od vjetra? Čuje li itko kako nešto zavija? Srećom nismo stigli spominjati vile i vilenjake jer smo utonuli u san . Zanimljivo iskustvo. Osjećaj nelagode spavanja u divljini nestane čim povučeš patentni zatvarač na šatoru. Sve dok nešto ne šušne Ujutro su neki pričali da im je cijelu noć nešto grebalo ispod šatora…

Budim se u 5 sati, oblačim i budim ostale. Dogovor je da odemo do Hajdučkih vrata uhvatiti trenutak izlaska sunca. Opet promašaj. U ovo doba godine sunce izlazi previše istočno a ovaj put ga i oblaci, koji se uzdižu iz kanjona Dive Grabovice uz Strmenicu preko Drinjače, zaklanjaju pa prve zrake ne dopiru do samih Hajdučkih vrata. Zato poruke zvone k’o lude, uhvatili smo signal mobitela i dogovaramo se s ekipom koja će ispeti Pločno. Svejedno teško je opisati lijep osjećaj u ranu zoru, dok uživamo na ovoj lokaciji skoro dva sata. Povratak u kamp i pijemo kavu dok čekamo da se pojavi malo sunca kako bi nam osušilo rosu sa šatora prije pakiranja. Dio ekipe izvještava nas da zbog obveza ne mogu ići preko Pločnog, već se vraća istom rutom kojom smo i došli. Ha, što ćeš, mislim se, vjerojatno noćas nisu oka sklopili . Ma, volio bi i ja izbjeći rutu preko Pločnog ali sad smo se već dogovorili s drugom ekipom. A i nije valjda puno dalje? Dok se pakiramo i sklanjamo šatore otkrivamo zločinca koji je cijelu noć Marinu grebao ispod šatora… Svjež slijepi izlaz krtičnjaka izaziva povik: “A to je grebalo noćas!” .

Polazimo u 9 sati prema domu Vilinac gdje namjeravamo doručkovati i dopuniti zalihe vode. Kod Doma zatičemo dvojicu kolega planinara iz Sarajeva i Jablanice koji već završavaju s objedom. Punimo trbuhe “gorivom”, uz razgovor, raspitujući se o stazi kojom prvi put (vjerojatno i zadnji) idemo do Pločnog. Opisaše nam ju kao laganu šetnju, nakon čega se natovarismo opremom i krenusmo u 10 sati i 20 minuta. Staza je solidno markirana i bez velikih visinskih skokova. Prvo, vizualno atraktivno, što prolazimo je Fratarska kapa nakon koje se otvaraju šire vizure zaleđa male Čvrsnice. Gazimo prema Peharovim stanovima na kojima nas u nedoumicu dovodi loše markiran dio. A možda ga je samo prekrilo visoko izraslo bilje koje raste na vlažnim područjima. Kojega inače ima jako puno većinom ove rute a prekriva stazu. Zanimljivo mi da taj dio Čvrsnice izgleda jako pitomo iako nema nekih cesta i nije blizu ni jednostavno doći do njega. Vide se zidine ostaci stanova u kojima se obitavalo u vrijeme kad se stoka izgonila na planinu. Čatrnje su vjerojatno još upotrebljive sudeći po betonskim poklopcima otvora. Gazimo, a oprema natovarena na ramena lagano počinje gaziti nas. A ni oblaci nam ne olakšavaju. Ko za vraga nigdje ni jednoga. Sreća pa smo se dobro namazali zaštitnom kremom, toliko da je ni znoj ne sapire lako. Pažnju nam privlači ogromna skoro vertikalna monolitna ploha (ne da mi se tražiti toponim kote na mapi) koja djeluje kao veliki video zaslon na stadionu Michigan u Ann Arboru. Široka preko 50 i visoka oko 30 metara, krasi vrhunac uzvisine. Približno, od tog mjesta počinje, još uvijek lagani, konstantni uspon. Objekat na vrhu Pločno nam izgleda bliže i diže moral da nastavimo dobrim tempom, uprkos opremi koju vučemo. Nije nas dugo držalo, na tom dijelu rute bi nam ipak trebalo još nešto motivacije jer gazimo, bez duljeg odmora, skoro tri sata. Na križanju staza iz Masne luke i od Vilinca pravimo malu stanku, jer Doktor sve češće prigovara na težinu šatora . Stiže i poruka od druge ekipe: “Dokle ste?”. “Pod siparom.”. Još malo i stigli smo. Ahaa! Tek uspon uz prvi mali sipar nam je dao do znanja da i nismo tako blizu. Dopuzali smo, nekako, do velikog sipara ispod Pločnog i porepali po kamenim blokovima skupljajući snagu za zadnji veliki uspon. Sad nas s Pločnog vidi i ekipa s kojom smo se dogovorili susresti. Viču, mašu, ali ne priskaču u pomoć. Nema druge nego zapeti i ispeti taj dio. Sipko tlo pod nogama troši puno više energije i uspinjemo se oprezno. Njima koji nas gledaju dalekozorom s vrha savršen smo motiv za otvaranje kladionice. Ulaže se novac na trećeg u koloni. “Ovaj će pasti nakon pet koraka.” na zadnjeg stavljaju da će ga uskoro vrane počokati kad poklekne. I tako, mic po mic, izbismo na Pločno. Moramo priznati i da je proradio nerv nelagode u kolegama koje su čekale na vrhu ili im je vraški dojadilo čekati pa su se počeli spuštati da pomognu zadnjim u koloni. Hvala im!

Na Pločnom neugodna činjenica da nemamo gdje dopuniti zalihe vode koju smo iscijedili do zadnje kapi. Neka slučajna prijateljstva nam ipak osiguravaju par litara ispod šanka, a informacija za druge planinare da ne očekuju dopunu vode na Pločnom. Odmor i punjenje Jeleninim energetskim bombama vraća nas u život. Tu raspravljamo tko će pisati o turi. Tujo već, u glavi, ima složen veći dio priče. Mislim se, kako će on pisati o turi kojom smo mi prošli a oni ne. Uglavnom, zaključih nakon pređenih, samo drugi dan ekspedicije, 19 kilometara pod punom opremom… ‘Ta će Tujo!

A eto spust je zapisao u Last minute Pločno. Skoro isto kao i naš, jedino što smo ovaj put mi čekali njih

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje