08.11.2020. Hajdučka vrata
Nakon subotnje obilne večere i duge noći zbog sutrašnje avanture, alarm mi nije ni trebao. U ranim jutarnjim satima napuštamo Široki i krećemo stazom naših starih, putevima hercegovačke „svile“, za neuke duhana.Adrenalina ima, ruksak pun, nove gojzerice, društvo dobro, dan obećava, sunce pa što mi više treba. Uspon kao supon, uz brdo, šale ne nedostaje, vidici savršeni, put uzak, glava još bistra. Nas trinestero, Franko uskoro šesdesetogodišnjak, najstariji, dame mlade, za godine se ne pita, sve po planu. Šljiva pomaže, špek maže iznutra tako da smo još jednom osvojili Hajdučka vrata. Penjući se sjetim se bakinih stihova Preradovićeve pjesme:„Mili Bože, kud sam zašo. “Noć me snašla u tuđini.“ Ali nisam sama, pogledah u leđa onih ispred sebe, gazi dalje, glavu gore, hrabrim sebe, idem dalje, vrh je blizu, karta mi ne treba. Hajduka ne vidjesmo ni jednoga, a pogled puca dokle ti srce želi. To nas malo i prevari pa nas noć zateče malo prije planiranoga. Preporučujem svima, kalorije i korake nismo brojali, a baterije srca i očiju napunjene sto posto. Planinari, i oni koji će to tek postati, pridružite se. Planina čeka otvorenih ruku, vjetar pirka, a Vran i Čvrsnica, naši biseri, stasiti i ponosni kao i uvijek. Jelena Galić
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
