08.11.2020. Ivan dolac-Jelinak-Barzonje
Eto, neko jutro napala me jesen, žutim lišćem šipka i plameno crvenim langstremije, dunjama raspuklim, zlatnim. Iznenadila me. A kako i neće stalno mi uzimaju ”mjere” , te more bit Biden a more bit ne bidne sto nekih … problema. Propustit ću sve boje jeseni u planini. Mora se odat – što Ćoma kaže, ja nisam bio u kombinaciji za turu još od kad smo “Premužićevu” pretvorili u preležićevu, “nesmin” ni stat na vagu. Slučajni, kratki susret na jutarnjoj kavi i objavljujemo “urbi at orbi” turu u nedjelju (8.studenog 2020.) Ivan draga – Jelinak – Barzonje.Tura nije zahtjevna a nije ni šetnja, malo teža u prvom dijelu ali ako ne idete uzbrdo nećete se ni popeti. Iznenađen odzivom, na mjestu prvog okupljanja, parking kod GSS-a, pomislio sam da Ćoma nije ponudio besplatno šišanje svima što dođu na turu. Brzi dogovor, krenuti negdje sa sredine jezera (Blidinja) i … ajmo na kavu u Rakitno. Na Barzonjama se konvoju priključuju još dva auta. Oo dobro ti će se Ćoma našišat, razmišljam, prebrojao sam 18 glava u osinju pored jezera tri kilometra do početka staze. Na uljano mirnoj vodi jezera zrcali se vedro plavo nebo, krajeve okovao led, bijele se i svjetlucaju livade i rijetka stabla prekrivena injem. Minus (-4 ) štipa za obraze, krećemo žustro da se malo ugrijemo, već nakon petnaestak minuta kolona se razvukla, mada su obećali da neće trčati Ante i Boris odvukli muški dio ekipe daleko naprijed. Neka su, ja postigavši radnu temperaturu uz neobavezan, zanimljiv razgovor (kako se najbolje priprema čaj od šepurika) sa Anom, Ivankom i Josipom guštam lomeći ledenu koru na rijetkim lokvama na protupožarnom putu. Nešto prije devet priključili smo se ostatku ekipe koja nas je čekala na početku staze.Visoko gore, gore pola zahrđalo a pola se crni otpalog lišća, srećom po nas sinoć je bilo vjetra pa nema rose. Staza izgleda dosta korištena, utabana nije bila ni skliska kao prošli put. Negdje do prvog vidikovca svi su prokuhali pa su nastupila presvlačenja i ja sam mogao držati priključak a i pogled se otvorio pa su svi malo, malo zastajkivali. Na drugom vidikovcu pravimo pauzu da se malo osvježimo, popijemo čaj. Jedan od Ivana glasno razmišlja da bi bilo dobro proširiti vidikovac na što Darko, osjetivši se prozvanim, odgovara : “Može ti izvuci motorku i gorivo a ja ću pilati”. Meni je palo na um da ne bi bilo zgoreg postaviti info ploču (u međuvremenu sam saznao da su ploče u izrai kao I klupa) na početku staze ali sam mudro šutio uživajući u čaju i pogledu koji puca sve tamo do jadranskih otoka. Nažalost sve što je lijepo kratko traje, pa tako i pauza moramo dalje uzbrdo kroz borovu šumu do raskrižja staze. Malo prije njega (50- tak m prije) zanimljiv meteorološki fenomen pad temperature ( a slagat ću) od “pet/šest” stupnjeva. Jeziv osjećaj, pomisliš da ulaziš u neki začarani, zabranjeni dio šume, čak sam i ja dodao gas i “izletio” do raskrižja i desno do ostatka ekipe kraj sipara. “Sipar” nije pravi sipar nego neka mješavina krupnog i sitnog kamenja i pošto se jedan zakotrljao onima na čelu podijelili smo se u grupe za svaki slučaj. Nakon sipara i 50 metara kleke napokon izlazimo iz osinja na stazu Čemerikovac – Jelinak. Ne znam što mi stvara veću ugodu toplina sunčevih zraka ili pogled što se otvorio i prema istoku. Spuštamo se prema sedlu i započinjemo završni uspon grebenom Jelinka. Da sam i mogao brže sigurno ne bih žurio, toliko toga je za vidjeti. Na vrh stižem oko 13 sati, moram pohvaliti ekipu koja je označila vrh a i za održavanje staze. Tu smo se zadržali dugo uživajući u pogledu a i delicijama iz ruksaka. Pri samom kraju pauze Zeljko ničim izazvan, osim možda mladim Ićinim vinom od grožđa iz Carskih vinograda, izjavi “Nigdje ne bih radije bio nego ovdje”. Meni odmah u glavi zapjeva Hilary Duff – Anywhere But Here i nisam je se uspio riješiti ni kad smo krenuli grebenom k Jelinoj kosi. Ni na nebu ni na zemlji, u društvu orlova koračati “međuzemljem”, fascinantan osjećaj što bi rekao kum Toni. Do pred Jelinu kosu smo izgledali kao cjelina a onda smo se razišli kao rakova djeca neki su požurili naprijed neki ostali još malo uživati u pogledu. Čolak K. i ja smo kratili borovom šumom u nadi da ćemo nabasati na iz priča poznate bukve koje su bile jedini hlad na padini u kom su odmarale generacije prilikom dolaska na planinu. Našli smo dvije ne tako visoke s ne tako velikom krošnjom ali ogromnim, kvrgavim deblima, jednom je sigurno promjer metar i pol.
Zadovoljni spustili smo se padinom i onda mrginjem do ostatka ekipe kraj parkiranih automobila.
Davidov sat je pokazao skoro 11 km (10,84) uz visinski skok od 708 m za 5 sati i 10 minuta aktivnog hoda.
Pauze pripišite na čekanje da ja dodjem
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
