Ima dana kad se čini da vam sve ide “s neruke”. Za izborni dan ( nedjelja, 15.studenog 2020.) mi smo izabrali šetnju Tribistovo (jezero) – Ružički potok – Curska vrila – Oštrc, zapravo je Ćoma izabrao. Ja sam, zaokupljen drugim problemima, samo “zrakno” negdje na web-u da je to sjeveroistočno od Vučipolja a Vučipolje od zimus poznam k’o vlastiti džep. Nedjeljno jutro olovno, tmurno i prognostičari prešli u političare nigdje obećane vedrine. Meni zaštopao pelet, “ono” za čaj crklo, u pekari kifle još nisu gotove zbog svega toga i ja  tmuran, crn (više od čišćenja peći) hitam na mjesto okupljanja. Ajde bar ne pada kiša. Ekipa polako dolazi Jelena, Nikolina, Ankica, Mima, Gabrijela. Još kad je Ćoma rekao da će nam se u Posušju pridružiti Maja i Martina, probudio se lišanin u meni mora tu biti neki specijalitet, kolačić odmah kao da su oblaci tanji.A nisu samo mi se učinilo . Kod brane na Tribistovu roska kiša, Franko moj školski, veli da će stati. Raspodjeljujemo “viškove” opreme, Toni i Ante pokušavaju kolegicama zaštititi ruksake improviziranim sredstvima, čekajući još trojicu. Kad ono banuše petorica Markov Bobi, Mariov Vučko pridružili su se Kruninom Maksu prava mala menažerija. Kiša, nije da ne pada, kako kažu “bali” dok prelazimo branu. Ankica se prisjeća  bure od prošli puta kako je prebacivala kore leda preko brane. Laganim tempom obilazeći najdublje blato na putu, slijedimo rijetke oznake i nakon petnaestak minuta hoda Ića staje kraj velikog grma prepunog zrelih trnjina. Nakon prve, koja ostavlja pomalo trpak okus, sve ostale su slatke ali nije Ića stoga stao, ovdje negdje  je odvojak za Šimića pećinu. Odlučujemo je posjetiti pri povratku, kiša je malo stala pa probamo iskoristiti vrijeme da se dočepamo borove šume naprijed kod Curskih vrila. Spuštamo se ka ovdje suhom koritu potoka, pratimo stazu koja vijuga lijevo desno uz potok i dolazimo do malenog bistrog  jezerca, okruženog visokim kamenim obalama, u koje se potok ulijeva u vidu još manjeg slapa. Prirodni jacuzzi, baš kad sam pomisli kako bi bilo dobro ljeti ovdje se kupati sva tri pasa uletješe uživajući bez obzira što je studeni. Za malo više od sat vremena od brane, laganim tempom , uz koje predavanje iz botanike uz praktičnu primjenu, stižemo do Curskih vrila. Tu pravimo pauzu za kavu naravno energiju vraća i već opisani Majin mali žuti s višnjama (znao sam ja). Odavde nam je preostao “samo” malo oštriji završni uspon kroz gušću borovu šumu. Ne bi mi bili mi da nismo zakomplicirali. Nakon stotinjak metara staza izbija na kolski put, nevidjevši oznake na suprotnoj strani odlučujemo ići uzbrdo putom da sačuvamo ono malo pelerina koje su nam bile zaštita od kiše koja je opet počela “baliti”. Napravili smo veeeliki luk sljedeći put kroz borovu šumu koja je vjerojatno bila (ili još je) dio nekog šumskog dobra. Vidi se to po klesanim kamenom oivičenom makadamskom putu, po pregradama u vododerini od fino rađenog suhozida koju prati neka čudnim oznakama (biciklističke ili moto ) označena staza na koju smo netom skrenuli i kojom smo izbili na “plato” sa sjeverne strane. Pratimo kamene ćurke ( dva metra visoki, suhozidom složeni na okruglu osnovu ) nepoznate namjene, vjerojatno neka administrativna granica. “ Je, to je tvoje mišljenje” sad bi rekao kum Toni. Napokon nakon koji kilometar dolazimo do vrha, kiša se napokon umilostivila i stala, ali je zato počeo puhati neki povjetarac onako mokri na brzinu smo se fotografirali i sišli u zavjetrinu blagovati. E sad neznam jel zato što sam najstariji ili što obično ja pišem svi me nutkaju različitim delicijama, Ankičin kruh mi je izvrstan samo možda malo pretvrde kore za moj zub, zato su Mimine faširane šnicle prave ne treba ih ni žvakati, može ona otić s Lisa al ne možeš Lise “istrat” iz nje. Tu smo se zadržali jedan satak i sve začinili izvrsnim Majinim milibrodom s rumom i limunom, paše uz sve i slatko i slano, i uz rakiju i vino ovaj put Jelenino. Zbog magle i one dosadne kiše u povratku smo odlučili priječiti, tako je Krunin GPS pokazao dva i pol kilometra kraći silazak, kroz onu finu borovu šumu je bilo OK, kojih pedesetak metara prije puta nakon provlačenja kroz gustiš neke pelerine su postale trendy modni dodatak.

Na kraju smo prešli 17,5 km uz visinski skok 522m za 5 sati i 8 minuta aktivnog hoda.
P.S.Zdravstveni bilten u utorak je pokazao da smo svi ostali zdravi (unatoč dosadnoj kiši) jedino se meni nešto potpetilo (ubi me peta).
Multimedija foto album pogledajte ovdje