Planina nas ne voli više, mi nadobudni, isplanirali sve, vrijeme je kao trebalo biti dobro, puni elana ali ne bi baš kako smo željeli. Kaže planina nema vas neko vrijeme, ne može to tako, ovaj put ne može. Nakvasi nam stijene, kleku i travu sitnom kišom, prostruji neki neugodni vjetar koji je i onako prozeble prste dodatno ohladio, i na kraju nam dovuče maglu i sakri nas u njedra njena, i to točno na mjestu koje je bilo ključno za prelazak. Shvatili smo poruku, priznali poraz i odustali smo, bolje da jesmo s obzirom na rasplet situacije kasnije…
Na početku je izgledalo da su pogodili prognozu da će biti sve odlično, nismo poranili. Krenili smo iz Varićaka, imali smo ideju hodati, penjati, boriti sa padinama zapadno od Ćužića kuka, gdje nema nikakve staze, malo istraživati za možda još jednu stazu, probiti se gore kuda se bude moglo, izići na „žilet“ koji vodi dalje ka koti 2119m i onda se spustiti na kotu 2093m i vratiti stazom na Ivan dolac. S obzirom na višegodišnje izviđanja, ruksaci su bili pomalo poteški s obzirom na količinu predviđene opreme, ali guralo se. Probijalo gustim šumama iznad požarnog puta, strmina, jedva prohodna šuma, zapinjanje, tražio se izlaz da se ukažu stijene.

Da neće biti sve najbolje skužimo još u šumi, stigla nas je neka sitna rosulja, dovoljna da unatoč gustim krošnjama lagano stopi travu, mahovinu, humus i iglice i dodatno nam oteža. Ali relativno brzo nalazimo izlaz iz šume i dolazimo na sipar , kroz jednu vododerinu se probijamo dalje. Pojavili su se grebeni, toliko željene stijene, došli smo točno gdje smo planirali. Nagib je sve veći, „čambamo“ čime stignemo. Prvo „navezivanje“ je bilo pred jedan nešto veći skok, 25/30ak m koji je bio ulaz u kuloar kojim smo planirali izići dalje. To smo lagano popeli, i odmah se razvezali, nagib je bio velik ali bilo je kleke pa smo ju koristili i mic po mic napredovali do pod vrh. Teren se nivelira, ali kleka je gušća pa kreće poznati „hod po kleki“. Tko je to barem jednom probao zna koliko muke i truda treba da se pređe po ravnom, a tek uz brdo, a tek uz laganu vlagu, još vukući teške ruksake koji stalno zapinju. Mic po mic, izbijamo na vrh grebena koji je polazna točka za dalje. Sa ovog mjesta, super je pogled ka zapadu, Jelinak, Blidinjsko jezero, Vran i dalje dole ka istoku ali napokon i na stijene sjeverne strane Čvrsnice,  na zapad skrivenu unutrašnjost predjela koji se zove Bukvice te na drugu istočnu prostranstvo iza Ćužića kuka. Prođe kroz glavu, jel’ itko uopće stajao ovdje nekada ranije, možda jedino Ante i ekipa iz Tomislavgrada koja je isto jednom slično lutala po ovoj „džungli“. Mali odmor, nadopuna energije, već tada se od jezera počinje dizati neka sitna sumaglica, pomalo i Vran uranja u maglu.

Prve ozbiljnije sumnje u točnost prognoze, na žalost ne možemo više uživati pakujemo se i krećemo u više, e sada je već zanimljivo, ne navezujemo se još, lagana kleka i izlazak na „žilet“ sa obje strane je „fina“ visina, nemamo problema. Osim činjenice da je stijene mokre i da je prstima hladno. Dižemo se dosta brzo, ali pogled iza ne obećava, ona „sumaglica“ dosta brzo napreduje i pretvara se u oblak. Ponovno sitna kiša, ubrzo se pretvara u jaču, postaje ozbiljnije. Digli smo se, opušteno došli do očekivanog „problema“, jednog skoka od 30/40ak m možda malo i više ali dosta eksponiranog sa obje strane. Ovo mjesto u ovakvim uvjetima je velika prijetnja, čekamo malo, neki čudni vjetar hladi prste, i onda se skroz zatvara, dolazi oblak. Čekamo, u međuvremenu razmišljamo o opciji B. Da nastavimo ka Ćužića kuku, moguć je apsajl ali bi trebali ostaviti nešto opreme na barem 2 ali moguće i 3 sidrišta, povratak natrag istim putem je opcija, ali dosta je nesigurno silaziti i onda opet preći sve niz brdo, muka i od same pomisli. Čekamo još malo, kiša ne staje, mokri smo, hladno je, na žalost vremena više nema i počinje borba. Opcija B ka Ćužića kuku otpada iz razloga što je teren iza njega strašan i sigurno bi bio veliki problem probijati se kroz šumu kleke sa vjerujemo dosta škrapa, vrtača, spuštanja i dizanja. To ćemo jednom drugi put, možda i zimi probati.

Krećemo natrag istim putem, klizavo je, hladno, prsti bas i ne slušaju. Navezujemo se, ljepši je osjećaj iako se moglo i bez toga, 2/3 sidrišta i dolazimo u podnožje „žileta“, odmah nastavljamo dalje, osvrnem se gore je i dalje oblak. Pred nama je prvo šuma kleke, donekle je lakše jer je niz brdo, ali je mokro pa treba biti još više oprezan. Probijamo se, odmah je nešto toplije a i kiša nešto sitnija, ulazimo u kuloar pravimo sidrište i brzi apsajl do podno stijena. Ovdje je zaklonjeno i ugodno, nije više hladno, pratimo vododerinu i sipar, i umjesto da idemo putem kojim smo došli nastavljamo ravno kroz šumu, dosta bolja odluka, jer kako se spuštamo sve se više širi, postaje prohodnija tako da nam je kretnja lakša. Izbijamo na požarni put i vraćamo do auta. Pogled ka gore, oblacu su i dalje gdje su bili, povratak je bio ispravna odluka. Prevalili smo samo 7km, ali u malo više od 6H. Ovaj podatak govori puno, teren je dosta nezgodan. Istražili smo, vratit ćemo se ponovno, pametniji smo, možda idući put budemo imali više sreće.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje