Žućno raspravljamo, dok putujemo prema Blidinju, o trenutnoj situaciji globalnog utjecaja virusa SARS-CoV-2. Ma to se netko “igra” provjeravajući dokle se može ići s kontrolom ljudske populacije. Samo je jedna od nategnutih teorija koja se spomenula tijekom rasprave. Moglo se ići u nedogled da Tomi ne spomenu postinfekcijske simptome, od kojih je jedan i moždana magla. Što sam ono mislio spomenuti… Sjećam se da smo dan prije ture skupljali dereze posuđene od iskusnijih članova planinarskog društva. Pokupili smo sve što je bilo dostupno u Širokom Brijegu i bližoj okolici. Nakon ove akcije skupljanja, lakše je bilo nabaviti novu grafičku karticu za rudarenje kriptovaluta nego naći slobodne dereze. Izbijamo iz krivine pokraj Križa i otvara nam se pogled na Polja, u vrijeme dok na ledu Blidinjskoj jezera još leži magla, skrivajući iznenađenje. Ovo moramo snimiti, govori Zoka zaustavljajući auto uz jezero. Kroz maglu, na klizaljkama za led, tri hanume se kližu, čevrtaju (k’o zvrk), krevelje, balansiraju i izgledaju nestvarno. Ovo zahtijeva po jednu žestoku u Vrletima da potjeramo krv brže kroz vene. Okupljamo se dok obavljamo jutarnji ritual ispijanja napitaka za razbuđivanje. Vrijeme je za polazak. Tujo i Krešimir odlaze prema Galuši, gdje će, nakon duže pauze između “ozbiljnijih” tura, testirati opremu i malo zagrijati mišiće. Ostatak, nas deset, tek sada dijelimo dereze kako bi ih svatko na vrijeme prilagodi obući. Da ne bi bilo kad dođemo do zaleđenog dijela… vaćaj, vaćaj uteče Međeđa! Kao što nam, nažalost, uteče jedna boca vode. Ispratismo je pogledom ko gledatelji Filipa Zubčića.

Već je 8 i 45, i tako, nakon namještanja opreme htjedoh viknuti, dosta zadržavanja bando raskalašena, vrijeme da se krene! (Nisam Goran Bare). Primjetih da sam, ostao zadnji. Ajmo, malo brži tempo i sustići ću ekipu. Već se osjeća toplina sunca, dok bije s čisto plavog neba. Istresoh se na kuma zato što me ne čekaju i unesoh nervozu, koja mu je smanjila užitak jedne od ljepših tura. Na nekih 1270 mnv. ulazimo u borovu šumu koja nas je dobro oznojila, zbog nedostatka strujanja, vlažnost zraka je bila visoka što je pospješilo znojenje. Pokušavamo se priključiti vodećoj skupini, koja nas je ostavila ko staru čarapu. Borimo se sa strminom a ni markacije nam ne olakšavaju. Kao da nam se namjerno skrivaju. Ma ne’š! Nek’ idu. Tko ih šiša! Ćoma više neće . Mi ćemo našim tempom, lagano. Izlazimo iz šume na nekih 1560 mnv dok nam lagani povjetarac donosi osvježenje. Odmetnički dio ekipe, nekih sto metara iznad nas, stavlja dereze i prilagođava opremu. Sjetih se TBF-a i pjesma mi rastjera moždanu maglu… Ništa mi neće ovi dan pokvarit… A i kako bi?! Bijeli tepih se prostro ispred nas, lupanje srca u ušima nadjačava škripanje snijega pod nogama, a vedro nebo zove da vrisneš od oduševljenja. Na nešto manjoj strmini, gdje se i vodeća skupina oblačila, zastajemo da prilagodimo opremu. Navlače se dereze, jer od ove točke pa naviše snijeg je dosta zbijen i mjestimično zaleđen. Svemu što stavite na tlo a da ga niste usidrili možete samo mahati… (Opet Bare Nisam namjerno Majki mi!) Što smo i učinili jednoj boci vode, koje i nismo imali u izobilju. Opremljeni i osvježeni, Martininim i Mariovim kolačima , i plodovima Kumkvata, koje je Tomi prošvercao iz Hrvatske, zapjevašmo, čini mi se sevdalinku, …kćeri Bibo ti rumena ružo… Tomi nam je obećao i rakiju od Nespole ali ga je, vjerojatno, moždana magla spriječila u toj nakani. On i ja smo preboljeli infekciju Covid-19 stoga postoji mogućnost da imamo postinfekcijske simptome . Spremni za pokret i uspinjemo se još uvijek “službenom” stazom, premda ne vidimo markacije. Temperatura je oko nule i raste, ali snježnom pokrivaču omekšava samo površinski sloj, pa se dereze zabijaju par centimetara. Idealno za osjećaj stabilnosti dok se uspinjemo. Vodeća skupina se odlučila pratiti nečije tragove koji su se razišli od službene staze, dok smo mi još uvijek gazili po PS-u. Opet mi po njima drvlje i kamenje, dok Maja nije primjetila u dragi između Bijele glave (1949) i Velikog Vrana (2074), kuda ide staza, neobične nakupine snijega. Izgleda da na tom dijelu prijeti ili se čak već dogodila neka manja lavina. Zašto bi riskirali kad možemo po tragovima kuda je već prošla predvodnica. Napuštamo službenu stazu, skrećući u smjeru Štekova ulazeći u nešto strmiji uspon. Par izmišljenih serpentina i eto nas na 1700 mnv. Do ove točke ispod snijega provirivali su borovi i kleka a dalje prema vrhu vidi se samo, pretpostavljam metar i pol visok, ravnac snijeg i dosta visoko spoj s plavetnilom neba. Kako ovaj dio uspinjemo oštro vertikalno prema vrhu ulažemo više napora pa češće zastajemo da dođemo do zraka. Idealna prilika za okrenuti se prema Poljima i Čvrsnici. Pucamo pogledima po Velikom Vilincu (2113), Kapcima (2156), Pločnom (2228) pa sve do Peštibrda (2035), dok nas iz doline zasljepljuje odraz sunca na ledu Blidinjskog jezera. Kako na ovakvoj strmini ne možemo sjesti, zategnemo ručnu zabivši šiljke dereza u snijeg, ispucamo rafal pogleda, udahnemo par puta punim plućima i nastavimo do sljedeće stanke. Kum sve više zapinje i čini mi se da mu ni WD40 ne bi mogao pomoći. Ni nas četvero ostalih sa začelja se ne može pohvaliti da smo povozitiji od njega. Svejedno, lagano noga pred nogu i dočepašmo se prve zaravni na nekih 2000 mnv. Sav umor se rasprši kad se otvorio pogled prema unutrašnjosti Vran planine. Odavde se otvara pogled prema Zapadu koji nam je bio zatvoren tijekom uspona. Sad pucamo pogledom po Malom Vranu (1961), koti 2006, Vranu (2020), Priorcu (1881) i sve dalje prema zapadu. Sad se čini da je sve nevjerojatno blizu jer je snijeg prilično izravnao teren i da bi za manje od sat vremena stigli na suprotnu stranu Vran planine. Dok uživamo u pogledu Ića se spustio s vrha Velikog Vrana da pomogne iznijeti ruksak i motivirati kočničare. Do najviše točke nam je ostalo još nekih 70tak metara i šteta bi bilo zadovoljiti se ovim “malim” vidikovcem. Sad, nakon što smo malo odmorili na ravnom dijelu, nije problem prijeći zadnju dionicu do vrha. Izlazimo na vrh, Velikog Vrana, krcat planinarima iz Jablanice. PSD Vilinac Jablanica organizira uspon za dan općine i ovaj put ih se skupilo i uspelo, po slobodnoj procjeni, oko 80. Kratko druženje, fotkanje i razgledanje ledenih skulptura na terasi Ledene kraljice prekida nam vjetar iz smjera zapada i tjera nas na spuštanje u zavjetrinu, gdje možemo objedovati i unijeti novu energiju. Doktor iz ruksaka izvlači opremu za spuštanje po snijegu, u narodu poznatija pod nazivom “pičiguz”, puni je snijegom za amortizaciju udaraca i otiskuje se niz padinu. Nek’ mu je Bog na pomoći! čuje se, skoro sinkronizirano, iz par usta. Nije izgledao pretjerano oduševljen klizanjem kad smo ga stigli na mjestu koje nam se učinilo prikladno za objed. Pokušavali smo naći zaklonjen dio ali nam nije u potpunosti pošlo za rukom. Svakako ne možemo sjesti i prostrti delicije a nismo ih niti nosili za prostiranje već se, znajući u kakve uvjete idemo, opremili sendvićima koji se mogu jesti i s navučenim rukavicama. Završavamo gozbu i nabacujemo ruksake a lopov vjetar nam otima vrećicu koja je bila pritisnuta ruksakom. Trk i pokušaj hvatanja su izgledali smiješno a umalo nam je ukrao i zaštitu od kiše za ruksak. Spriječio sam krađu gaženjem na navlaku. Nažalost, nesvjestan šiljaka na derezama smanjio sam joj učinkovitost. Dakle nije samo sidrenje težih predmeta rješenje od gubitka otklizavanjem već i vrećice te slični lagani predmeti se lako izgube u naletima vjetra. Nije nas osiromašila “krađa” već žalimo zbog okoliša u kojem je ovaj komad strano tijelo. Temperatura je sada oko 3 stupnja i snijeg izložen suncu je prilično omekšao. Dok se spuštamo, oslanjajući se na pete, upadamo desetak centimetara u snijeg i dobivamo dobar oslonac pa brzo smanjujemo visinu. Na mjestu gdje smo navukli dereze pri usponu ponovno zastajemo da predahnemo. Ića, Mario i Maja koriste zadnju priliku za pičiguz. Na ovom dijelu teren je puno prikladniji za tu aktivnost. Ne treba ni spominjati da je smijeh i cirlik pratio klizajuće trenutke. Intervencija, u dičinju pamet, pozivom na pakiranje prekida zabavu i usmjerava nas prema završetku ture. U šumi ponovno težak zrak ali sad je nizbrdo. Skoro na samom kraju šume skidamo dereze jer se pojavljuju krateri gole zemlje. Do parkinga se došetašmo nekoliko minuta prije 15 sati. Trpanje u auto pa na piće u kafić. Nemam zabilježen track niti statistiku s ove ture jer sam Garmina koristio za navigaciju a ne snimanje ture… Ništa me ne boli od mišića… Pišem o turi prilično dugo nakon nedjelje… Jesam li sanjao ili je moždana magla?
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje