Postoje tako neka mjesta koja vam se u djetinjstvu urežu u sjećanje pa kako starite postaju mističnija, bajkovitija pa i ako je razlog bio ružan vremenom postane lijepo sjećanje. Tako su meni Cvitini kuci lijepo sjećanje od djetinjstva. Obično, kod nas u Hercegovini, kuk i djevojačko ime vežu se uz  neku tragediju e ovdje to nije slučaj. Bar je tako nekolicini nas umornih pčelica i izviđača ispričao pokojni Šule, tadašnji nastavnik u Crnču, pri povratku s izleta uz logorsku vatru početkom 70 godina prošlog stoljeća.  Cvitini kuci su vam skupina pet, šest (nisam siguran koliko sam ih pribrojio) djelovanjem vjetra i vode nastalih kamenih struktura (kule, šiljci eng. pillars) visokih 20 m (da ostanem pošten) možda i viših, negdje podno Mosora u kanjonu rijeke Lištice odmah iznad Bijele drage. Pričao pokojni Šule kako su tu pastiri kratili vrijeme pokušavajući se neuspješno popeti na te kamene stupove e to je uspjelo samo jedinoj pastirici Cviti, on je znao kako se i kućile zvala eto ja sam zaboravio, otad se to mjesto naziva Cvitini kuci.

Krešimir i ja smo prigodno ( 7. ožujka 2021) na Dan planinara  a uoči Dana žena izabrali to mjesto kao cilj nedeljne šetnje. Promišljali smo da idemo kroz kanjon cijelim putom ali smo zbog sigurnosnih razloga ( “nas dvojica sami”, signala u kanjonu nema) izabrali uspon uz Radešice pa betoniranom cestom kroz selo do rampe i dolje u kanjon.

Krenuli smo lagano iz Parka oko 8:15 prohladan vedar dan  možda je bilo i minusa jer čim smo ušli u osinj Ćavarovog brda potražili smo rukavice i kape i malo žustrijom šetnjom “protčali” sve do gornjeg odmarališta preko Božije ćuprije gdje smo napravili malo dužu pauzu za okrepu nečim slatkim (mini toblerone). Uživali smo desetak minuta u prirodi, cvrkutu ptica, pogledu na gradinu ( Kruškovac?) i akvadukt upijajući tople zrake jutarnjeg sunca  i onda dalje, donjom stazom Lončarevim njivama. Krešimir po dolasku 10 minuta zainteresirano istražuje okolicu, fotka, zapitkuje, nadviruje se nad pećinu i kanjon netipično za njega, mene više zanimaju masline zima im nije naškodila. Uz čaj koji ispijamo na klupama pored izvora ispričao sam mu legendu o vikendici kaljice Teute.

Petnaestak minuta kasnije idemo dalje, valja se popet uz Radešice. Govorim Kreši da je odabranim ovaj dio staze poznatij kao “Tujina duša”  smijući se odgovara “Ne pada jabuka daleko od stabla” nakon mog objašnjenja, dobro oznojen strminom. Uz maločak lutanja izbili smo na “cimentu” i onda lagano kroz selo do “brklje” najviša točka ture. Gledajući okolicu ja sam se malo zanio lamentirao  nadugo i na široko dok me Krešo nije rečenicom “Sic transit gloria mundi” s rimskim naglaskom ušutio. Nije mi preostalo ništa drugo nego poći nizbrdo zapušteni putom kojim odavno nitko ne prolazi, osim pokojeg džipaša a i njemu je prisjelo sudeći po razbijenom retrovizoru negdje na polovici puta. Ni nama onako umornim i već gladnim nije baš sjeo beskrajno dug zavojiti put, konačno oko jedanaest stižemo do suhog korita kanjona. Još samo dvi okuke liva i desna, hrabrim Krešu i sebe lomeći noge na moru oblutaka. Iza te druge okuke napokon kroz gusto šiblje ugledasmo kamene šiljke koji streme k nebu,Cvitini kuci. Malo manje čaroban prizor nego u mom sjećanju ipak nije dojmio umornog Krešu koji je primjetio da mu se desna cipela “malo raspala”. No nevoljama nije bio kraj  osim što se meni ugasio mobitel udari iznenadnog, hladnog vjetra zakotrljali su kamenje a možda je bila i neka živina. Nismo čekali da vidimo što je, brzo smo se povukli do ipak nešto šire Bijele drage, gdje smo na sunčanoj strani kanjona blagovali. Hladno strujanje je nadjačalo toplinu sunca pa smo, smazavši sve što smo ponijeli, požurili natrag. Onaj dugi zavojiti put smo siti i odmorni brzo uspeli do rampe i onda kroz selo do skretanja na pješačku stazu.Tu nas je dočekalo iznenađenje “svježe krepana” lisica, presudili joj ošci još joj je žica oko vrata.  Stoga odlučujemo da se spustimo na Luke. Oštro Krešino oko uočava markaciju skrećemo i oko jedan sat smo kod onog velikog “duba” samca.

E sad je ostala samo rutina, ali nismo bili te sreće mašio sam skretanje staze prma Kruškovcu pa nam  je bilo bliže vratiti se preko “bunkera”, još kad sam u selu malo zalutao pa banuli pred jednog ogromog šarplaninca, para mi pošla izlazit na uši. Ma ne sekiraj se, sad smo na asfaltu uvijek možemo zovnuti taxi smirio me Krešimir  smiješkajući se. Nije mu baš bilo do smijeha kad se onako krakat spuštao prema akvaduktu umoran poslije 15 – 16 km za četri i pol pet sati hoda.

Ipak danas (utorak) mene ubi peta a njemu niđava.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje