25.04.2021. Sv. Ilija Pelješac
Nakon tjedan dana dogovaranja, napokon dolazi i taj dugo očekivani 25.04. godine gospodnje 2021. Nedjelja jutro, nakon odgledanog UFC dvoboja na laptopu, spremam stvari u ruksak.Neizbježni fotoaparat, bez kojeg nigdje ne idem, puna kutija pite koju je žena večer prije napravila (mada ne idem na Mt. Everest, nego na Pelješac), 2 litra česmovače i nekoliko prisvlaka što bi naš narod rekao. Pičim bolidom po priku koji stanuje usput, pa pravac Pelješac. U Stonu nam se pridružuje drugi kolega, te nakon kratkog prisabiranja idemo put Orebića, odakle bi trebao početi naš uspon na sv. Iliju. Dolazimo do franjevačkog samostana, koji se nalazi malo iznad Orebića i donosimo odluku da bi prvo trebalo poći k misi, pa tek onda na uspon. Tako je i bilo. Nakon odslušane Mise, polazimo na uspon koji prema karti i znakovima, iznosi nekih 2 sata i 45 minuta. Visinska razlika polazne točke i vrha je 822 m.Cijelo vrijeme mi je u glavi ono što sam pročitao na internetu. Mons Vipera ilitiga Zmijsko brdo. Ne zove se neka lokacija džaba Zmijsko Brdo. Molim Boga da ne ugledamo nijednoga poskočnika.Prvi dio uspona je bio dosta zahtjevan, s obzirom na moju kondicijsku (ne)spremu, ali i to nakon nekoliko kratkih pauzica brzo prolazi, te nakon nekih 1,30h dolazimo do borove šume. Proljetno sunce se smiješi i grije nas laganini. Svuda okolo predivan pejzaž, s južne strane pogled na Korčulu i otoke, a sjever, krasan prolaz između gomile borova. Tu nailazimo na kadu koju je neki ”sretnik” deponirao u sred borove šume. Zapitali smo se kako li je tu završila.Na izlasku iz borovine, ugledasmo planinarski dom, obnovljen prije desetak godina, a koji je ustvari dao sagraditi 1908 g. Nadvojvoda Karlo von Habsburg, zbog lova na čaglje. Neki planinari koje smo sreli nam govore da se uz put mogu sresti i konji.Nakon kratkog odmaranja uz planinarsku kućicu, dolazi nam nekoliko konja. Neki pajdo iz HGSS-a nam govori da ih nipošto ne smijemo hraniti, jer ih se onda nećemo nikada otarasiti. Zajednički donosimo odluku da bi najpametnije bilo dalje krenuti prema vrhu, dok se nismo sasvim ohladili. Do vrha je još nekih 20-ak minuta. S nestrpljenjem očekujem pogled koji puca s vrha, svakim korakom sve smo bliže okulističkim uživancijama koje će nam pružiti vrh sv Ilije.Na vrhu, kamena ploča na kojoj piše ‘’PD sv. Ilija, 961M, 2013.’’ I drveni križ sa poderanom od vjetra hrvatskom zastavom. Pogled koji ostavlja bez daha. Na južnoj strani se vidi Korčula, Badija sa okolnim otocima, a na sjeveru pogled prema delti Neretve, Biokovu, te sniježnim vrhovima Vrana i Čvrsnice. Prolazno vrijeme sa stankama nam iznosi 2 sata i 45 minuta. Nakon zezanja i slikavanja, silazimo malo niže do vidikovca s kojeg se vidi Orebić kao na dlanu. Ne mogu se prestati diviti pogledu sa vrha. Slikam sa svih strana jer znam da će mi biti žao ako bilo koji djelić ovoga fenomenalnog pejzaža nisam uhvatio. Nakon jednosatnog boravka na vrhu, spuštamo se do planinarskog doma, gdje se krijepimo hranom koju smo ponijeli sa sobom, slušajući priče jednog starijeg planinara. Nakon još jednog sata boravka na Zmijskom brdu, dolazi nam vrijeme polaska nazad do startne pozicije. Koljena lagano klecaju od umora, te se malo pomalo spuštamo i nakon jedno sat ipo dolazimo do auta I franjevačkog samostana. Ostvarena je rođendanska želja iz 2013. godine, još jedan uspon savladan, te brdo slika uslikano. Zadovoljni usponom, sjedamo na pivu, prebirući u glavama slike koje smo vidjeli.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
