Godinu dana nakon kampiranja  na Čvrsnici kod jezera Crljenak, došlo vrijeme da se opet ide na dvodnevnu turu. U nekom istom periodu kao i lani, lakacija malo surovija i manje prometna od lanjske, to definitivno.Ćomina preporuka i želja Piskavi doci, mi bezidejni ali bitno da se ide pa se Piskavi doci usvajaju bez i jednog glasa protiv. Ćoma naravno već bio, zna kad na koji kamen pada sunce i kad je hlad. A uostalom ko smo mi da Ćomi kažemo da nije u pravu što se tiče staza ili općenito Blidinja. Nego, šuti i slušaj. Starta se  u subotu 31.07. a povratak  je u nedjelju 1.08. ? Pa je li se to onda konta kao dvodnevna tura ili dvomjesečna? Ipak smo pošli u 7. mjesecu a vratili se u 8. !?Silni toplotni udari koji su izudarali naš kraj posljednjih mjesec dana samo nam daju dodatni motiv za bijeg u divljinu u potrazi za prirodnim hlađenjem. Krug ljudi je bio obaviješten, neki nisu mogli zbog drugih obaveza ali šta je tu je. Ići se mora! Skup u Badnjima, kod Ćomine kuće. A di drugo?

Ekipa pristiže, sunce piči, mi NE roštiljamo nego pakiramo opremu, hrana, voda, šatori, vreće, odjeća, ostali veseli napitci. Torba teška, para ramena… ali kad se to „odsedla“ i dobro pritegne na leđa ide nekako. Oko 15:30h na 32°C startamo, krećemo se okomito prema  Čvrsnici i njezinoj borovini u podnožju. Tek smo pošli,  a do vidikovca smo već okupani znojem. Neki bacaju pogled, ja ne. I posle mi bude krivo zašto nisam prešao tih 100 koraka, jer pogled s vidikovca je svaki put priča za sebe. Svaki put je sunce na drugom mjestu, oblaci, izmaglice, igra svjetla i sjene su fenomeni koje isto mjesto svaki put naprave potpuno drugačijim. Ali, na greškama se uči. Idemo dalje prema spomeniku hrvatskom vojniku. Bukova šuma nam je saveznik, u debeloj smo hladovini. Može se. Prva stanka negdje na pola šume, pratimo satnicu, dobro napradujemo. Izlazak iz šume donosi nam prvo sunce i malo ozbiljni uspon kroz vododerinu. Zaklon od sunca i stanku smo napravili u pola brda, sto se kaže „pod ručnom“. Ali pogledi na pećine i stjenoviti dio Čvrsnice kradu vrijeme. Filmski prizori pred vlastitim očima, nezasitno. Pokrećemo se i visinski dobro napredujemo u tom strmom dijelu. Krećemo se dalje prema Orlovači i sipara u podnožju. Golema surovost sivog kamenja različite granulacije, od mrvljenog kamena do gromada. U tih nekoliko stotina metara sipara svatko traži neku svoju idealnu rutu. Uglavnom, izbjegavajte dijelove sa sitnim kamenjem i pazite di stajete nogom. Štapovi na tom dijelu i smetaju i pomažu. Nakon sipara dobro napredujemo prema Kenjčevcu tj. Kenjčevu vrelu.

Vode ima, ali očito predugo stoji pa ta mala količina sto je i ostala nije za piće barem što se ljudskog roda tiča. Životinje je očito piju jer nemaju drugog izbora, a i mi smo našim dolaskom poremetili dva srdaća baš na tom dijelu. Lijepo je vidjeti životinje u planini, pogotovo srndaće. Medvjeda i vuka nije neko oduševljenje vidjeti u ovoj našoj situaciji, budimo realni. Srndaći napuštaju “životinjsku birtiju”, a mi gazimo dalje jer nam nema još puno do lokacije na kojem smo odlučili razapeti šatore. I uskoro izbišmo na široki plato s kojeg su pucali pogledi prema Pločnom, u podnožju Piskavi doci, na drugoj strani prema Velikom i Malom  Vilincu. Zastane dah, sunce nas je još malo sačekalo da se nagledamo tih prizora uz lagani povjetarac. Upijamo i punimo baterije.

Ali vrijeme curi, bacamo se na potragu za nekom skrovitom ledinom pogodnom za naše šatore. U blizini nađemo idealnu, taman za 5 šatora, nije gabaritna ali je tehnički savršena, malo udubljena sa klekovinom po vrhovima da nas zaštiti od mogućeg vjetra. Razapinjemo šatore, napravimo ognjište, ložimo vatru, roštiljamo kobasice, jedemo i pijemo. Uživamo u ovoj našoj svečanoj večeri. Sjedilo se do ponoći uz prispodobe i polu istine, onda lagano uvlačenja u vreće i šatore. Noć uz lagani vjetar ljulja šatore, tek toliko da se osjeti 1900mnv i lokacija gdje spavamo. Po taj osjećaj smo i došli.

Jutro na Čvrsnici. Svitanje i lagano buđenje, izvlačimo se iz svojih vreća. Uz jutarnju kavu dogovaramo se kuda da se spustimo na prolaznu točku. Odluka pada da se spustimo prema Masnoj Luci. Doručak, slaganje šatora, prepakiravanje opreme i polazak. Lagano se spuštamo prateći stazu preko Pršulja. Sunce se još nije diglo pa nema vrućine, idemo na svježinu bez problema. Tek u par navrata stajemo da malo odmorimo koljena i skočne zglobove, oni se živi napate kod spuštanja, pogotovo ovakvim stazama koje nisu baš očišćene i široke kao neke popularnije ture. Spust prema Masnoj Luci prolazi uglavnom pod dojmom od večeri prije. Kako smo krenuli dosta rano zastajkujemo čisto da u normalna doba siđemo u polje kod Masne Luke. U polju takođev voda na izmaku, potočici se ugasili a onih par rakova u lokvici je oginulo. Oko 11:30 sati smo se spustili kod Ćomine kuće i rasteretili leđa. Usljedilo je sabiranje dojmova uz zajednički ručak na Ski stazi.

“Je nam dobro, ovako nam i treba.”

album