05.09.2021. Hajdučka vrata
Obećao sam voditi Krešimira prije početka nastave na staru redovnu turu Muvarnica – Hajdučka vrata (sad imamo i novu Badnji – Piskavi doci peli 22. kolovoza napisao sam i osvrt ali ga zaboravih poslati, turbulentan tjedan) tko će znati kakvo će vrijeme kasnije. A i ekipi treba malo vježbe i detoksa od par svatova svatova. Nismo ništa obznanili ali su Jelena i Danijela nekako “namirisale” turu u subotu popodne se prijavile. Uglavnom u nedjelju, 05. rujna nešto poslije 07 sati na standardnom mjestu okupljanja na kavi, pridružile su nam se dvije nove kolegice Nikica i Marija. Kad je stigla Maja s kolačima autima smo sprašili prema Muvarnici. Tamo od gužve nemamo gdje parkirati auta ipak krećemo od klupe oko 08 i 30. Sušno ljeto je ostavilo traga i na vegetaciju nema malina, borovnica, gljiva čak ni onih finih crvenih nejestivih, sve ostalo je tu ono drvo što su ga djetlići “izrafalali”, paleta ( sad su tri) i malo nakon nje jedna nova obavijest (obnavlja se vrelo Janičak pa uz put ima materijala, tko može da ponese, što može). Pročitavši je, Ćoma dodaje štapove Mariju i zametne se daskom uz Klekovu glavicu, začudo to nas nije nimalo usporilo. Na vrhu Klekove glavice nalazimo na još jednu gredicu koju Mario jedva dočekavši nosi dalje ( štaš svakom nešto fali). Za 40 tak min smo na klupama u Zaglavlju, vrijeme za Majinu izvrsnu pintu. Osvježeni učas smo proletili Zaglavljem na vrh one strane ispod Dvostrukog kuka gdje smo na pauzi, poput Toma Sawyera udali onu greducu za jednu čokoladu. Uvjek se hvalimo da je nakon ovoga pjesma, zaboravivši da staza stalno ide uz brdo, najmlađi član ekipe je osjetio bol u mišiću, ništa što malo magnezija nebi otklonilo. Dok smo čekali da počne djelovati, igrali smo se malo s frizbijem koga je Toni isčupao s dna ruksaka. “E dosta te više” održao je Ćoma emotivan i kratak oproštajni govor za dasku na raskrižju za Vilinac. Po dolasku na Crljenjak odlučili smo prije ručati pa ići na Hajdučka, jer se iza nas valjala “horda” 30 – tak turista, malo smo se duže zadržali dok se gužva nije malo razišla i onda obavili slikanje na vratima, ooo kako sam ja bio ponosni otac.
U povratku smo malo skupljali nekakve trave čak sam i ja dobio jedan rukohvat, nigdje nismo žurili. “Pa jel ostao itko u Širokom?” začuđeno je pitao kolega iz PD Kuk iz Novog Travnika jer je sreo barem još jednu našu ekipu.
E nismo mi više malo društvo.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje
