Dugo najavljeno i očekivano kampiranje kod jezera Šator i odlazak na najviši vrh istoimene planine je napokon odrađeno i ispunilo je sva naša očekivanja. U početku dogovora dosta članova društva i ostalih se javljalo i sve je slutilo na veliku brojku, ali kako se trenutak kampiranja bližio tako je broj ljudi opadao svakim danom sve više i više. Na kraju 8 mušketira, a hrane i šatora za bar još toliko ljudi, ali nebitno na kraju. Po dogovoru subota, 11h kod stanice, lagana priprema, zadnji odlazak u trgovinu i polazak prema jezeru. Kava u Šujici i dogovor kojim putem ćemo ići do jezera jer postoji više putova za dolazak do njega. Na kraju dogovor i nije ispao dobar kako smo mislili. Naime, prvo skrećemo u neko zapušteno selo, ali nakon nekog vremena cesta postaje sve lošija pa se čak i gubi. Dogovaramo povratak na glavni put i iduće skretanje u desno. To i činimo, ali nakon 3-4km makadama dolazimo do table na kojoj piše da pravo ne idemo jer su radovi u šumi, a za nastavak avanture nas šalju okolnim putem do ceste koja ide za jezero. Poštujući zamolbu idemo tim putem, izbijamo na cestu koja vodi prema jezeru, ali nakon malo vremena stajemo jer na jednom od auta puca guma. Marko i Ića brzinski mijenjaju i kao da nista nije bilo nastavljamo dalje, a ako neko slučajno zna treba li nekoj momčadi iz Formule 1 mehaničara za mijenje guma definitivno imamo kandidate u našem društvu Put do jezera sve kraći, a nestrpljenje sve veće, ipak se oduljilo od Širokog. Ubrzo stižemo do konačne lokacije i na prvi tren svi onako zabezeknuti gledamo okolo i divimo se prirodi oko nas.. Kad smo dosli sebi, tražiti mjesto za kampiranje. Na prvu smo svi pomislili da bi negdje odmah u blizini jezera bilo idealno, ali ipak nagnuti teren nam nije dopustio da bude tako. Ali smo zato našli jednu malu livadu iznad jezera koja je bila idealna za naše mjesto za podizanje kampa. Odmah nakon toga odlazak po stvari u auto i lagano podizanje šatora, loženje vatre i priprema za ostatak večeri. Budući da smo svi bili gladni odmah se vadi meza, jaja, kruh, ali pobjednik dana je definitivno Ćoma sa svojim škampima. Da neko kaze da jede škampe na 1500 metara visine, okružen planinama da li bi mu vjerovali?! Kad smo se okrijepili hranom bilo je vrijeme za okrijepu i pićem. Butelja za buteljom, čaša za čašom vrijeme je brzo letilo i mrak se nadvio nad nama, a onaj grah što se krčkao par sati je napokon bio gotov. Ića je dobio najviše ocjene za glavno jelo večeri. A kad se pojelo moglo se nešto i zapjevati, a naš jukebox Mario je znao skoro svaku pjesmu, osim one jedne od (neke) Jadranke iz Japana. Mi ostali smo pratili koliko smo mogli..Temperatura u jednom trenutku i blizu 0 stupnjeva, a vatra i pice su nam držali temperaturu da nam bude bas “taman”. Kako je večer odmicala tako je jedan po jedan išao u šatore kojih je skoro bilo koliko i nas. Dogovor je bio da se ujutro neće forsirati i da ce buđenje biti po želji. Ujutro svi ustajemo do o7:30h(naravno ja sam se zadnji probudio). Kava, doručak, pričanje dojmova od jučer i malo po malo 09h na satu, a mi jos u kampu. Čekali smo sunce da dode do naših šatora, a došlo je oko 9:20 sto je bilo i vrijeme našeg polaska na najviši vrh. Staza dobro obilježena ljudskim koracima prvo se oštro uspinje iznad jezera, zatim ide položeniji dio i pred kraj ponovno oštriji uspon. Sve skupa uspon je trajao od 1h do 1:15h, ovisi od osobe. Na vrhu uživanje u pogledima na Troglav, Dinaru, neku planinu na sjeverozapadu za koju nam rekoše da je Velika Oštrovača. Daleko u pozadini se vidio i Velebit, a bliže nama ogromna polja. Fotografiranje, upisivanje u bilježnicu, pečatiranje i lagani polazak nazad u kamp. Ugodnih 45min nazad i što se tiče planinarenja to je bilo to, idealna tura za svaku osobu u nestvarno lijepoj prirodi. U povratku u kamp ponovno jedemo ostatke onog graha od jučer, jaja, mezu itd. Spremanje šatora i ostalih stvari i spremani smo za polazak u Široki. Ali prije toga 3 najhrabrijih Mario, Ića, Leventić, uskaču u jezero i kupaju se..Inače temperatura jezera je bila 15 stupnjeva, nas 5 ostalih (Tomi, Marko, Darko, Ćoma i ja) se divimo njima i već dogovara kako iduce godine idemo u 7 ili 8 mjesecu i dolazimo na kupanje uz čamac, dasku i ostalu opremu za vodenu površinu. Uskoro idemo nazad za Široki, put prolazi bez većih problema, uz kavu u Livnu i još zbrajanja dojmova dan odmiče kraju i napokon dolazimo u Široki u večernjim satima nedjelje. Sve u svemu odlična priroda, ekipa još bolja, a ovaj ili sličan “izlet” definitivno ponavljamo što prije.
Multimedija: Foto album pogledajte ovdje