Evo i mene na turi, napokon!  Još u četvrtak (4. studenog) sam tražio dovoljno ludu ekipu da me izvuče na Mali vis (vrh na Vranu preko 2000 mnv, jedini koji mi je tamo preostao), javilo se par dobrih momaka ali smo ipak dogovor odgodili za subotu zbog silne kiše tog tjedna, istina prognostičari su za nedjelju najavili fin dan ali tko će im vjerovati toliko puta su nas prevarili ko političari. U subotu me Ćoma i Tomi pozivaju na Planinarsko speleološku kružnu turu po padinama Ljubuše. Moja noga nije kročila na Ljubušu, bar koliko me uma nosi, pa sam pristao.
U nedjelju ( 7. studenog) oko šest sati, na standarnom mjestu okupljanja pridružuju nam se Jelena, Slaven i Ića. Na Blidinju skrećemo za Lipu, prolazimo Mandino selo i stajemo na Božić-benzu popit  još jednu kavu. Nije da se bunim ali mi nije jasno zašto smo tako rano pošli? pitam ostatak ekipe. Da si inzistirao na Malom Visu išli bi tamo odgovaraju uglas.

Bilo je više od 8 i frtalj kad smo stigli do lokacije koju nam je označio ljubazni konobar, gle čuda planinar, s pumpe. Dok smo iz auta vadili ruksake prilazi nam mještanin, “Mirko” predstavlja se i saznavši gdje smo krenuli slijedila je neprekinuta bujica riječi i razgovor sa Tomijem, našim stručnjakom za društveni život u Mandinu Selu, ispostavilo se da je to Mirko Šumanović speleolog koji nam je u jednom dahu pokušao objasniti stazu, geomorfologiju i povijest ovog kraja. E moj Mirko 16 i kusur godina su meni razni namicatelji znanja pokušavali nešto objasniti pa im nije uspjelo. Valjda je i on to skontao nakon jednog kilometra i visinskog skoka od 100 tinjak metara ili je to stoga jer je bio u papučama tko zna. Ja sam razumio da smo prva “strana” ekipa na ovoj stazi i što je važnije da će nam spremiti gulaš na povratku.

Staza stvarno počinje iza Mirkove kuće i ima neki visinski skok od 60 m do zaravni  odakle se pruža pogled na Kongoru, Lib, dio Vrana, markacije nove sjaje se obasjane suncem lako ih pratiti i brzo napredujemo preko Ciganske Drage ka Parampatuši prvoj jami na stazi. Pošto zapravo nemamo pojma o spelologiji nije nas se posebno dojmilo ipak kad sam baco kamenčić i nabrojo  5 Mississippi -ja njegova leta oteo mi se jedan Opaa! 100 -tak  metara dubine nije šala. ( Jama je duboka 90 m i u njoj obitava endemska vrsta kornjaša Leonhardia delminiumica ako sam dobro razumio ).

Nastavljamo dalje i negdje na pola puta do Oštre Glavice našu predhodnicu (Slaven i Ćoma) iznenadi zec, biće da su se malo pripali pa smo tu napravili pauzu za čaj i malo se raskomotili jer sunce nemilosrdno prži. Dok promatramo ogromno prostranstvo brežuljkastih pašnjaka dodato ogoljelih zbog ljetošnjih požara Ića konstatira kako mu najviše fali onaj miris planine iz djetinjstva. Zaista ili su nama otupila osjetila ili ga stvarno nema svaki put nekad davno kad izađeš na planinu zatvorenih očiju bi znao da si stigao.

U nastavku puta i Jelena dolazi na svoje, ogromne puhare ( nažalost prošle) veličine vanjika za kuhanje kruha ( poluloptaste posude u kojima se mjesio kruh, e je nije se išlo u prodavnicu nego se pravio kod kuće). Malo smo uranili ali za dva tri dan će vjerojatno biti nova tura za branje.

Vrlo brzo stižemo do Oštre Glavice 1318 mnv tu se staza račva jedan krak ide sjevernije ka jami Snježnjači i Bilinskom Konaku a drugi ka obližnjoj Pašnjači i Orlovači. Mada smo kod Pašnjače ( koja je tu blizu ni 100 metara udaljena) izbrojali više Mississippi -ja (101 m) atraktinija nam se učinila  Orlovača (55 m) zbog ravnog kamenog zida s kojeg možete proviriti u dubinu. Pored nje je i velika info tabla s popisom svih speleoloških lokacija na ovom području.

Nekako nam se učinilo malo pješačenja pa smo umjesto prema tumulu ( poput gomila kod nas samo zemljan) Čobanice i Bunariću kamo vodi staza odlučili produžiti istočno prema nekoj koti u nadi da će mo bolje vidjeti Vran sa ove stane, naravno da je poslije nje bila još jedna kota i nimalo bolji pogled.

Nismo odustali nego smo ispeli i nju (1389 mnv) naravno s istim rezultatom e tu je bilo vrijeme za povratak. Malo ispod Orlovače vratili smo se se na stazu koja nas je dovela do el.pastira i stada od 30 – 40 krava produžili smo ravno a onda se ispred nas ukazalo puuno veće stado pa smo napustili stazu i prječili zapadno preko kamene Strane (tako se zove) ka izvoru Pisklja i odatle na polaznu točku.

Kod kuće Šumanovića dočekao nas je lonac izvrsnog gulaša a i Mirkov brat Slavko speleolog i vrlo aktivan planinar ( u svibnju je završio Challenge 2000+ i nedavno bio na expediciji na Ararat).

Uz dobro vino družili smo se dok nismo ugledali dno lonca, zahvalili smo se na ponudi za kavu i razmijenili kontakte (možebitna tura na Lib tko zna). Kavu smo popili kod Iće u Borićevcu, gdje smo sumirali rezultate s ture. Ja sam oduševljen majstorski postavljenom, dinamičkom ali ipak oku ugodnom popločenom podu pokušavao pronaći parove pločica ali sam ipak načuo oko 14 km, visinski skok 539 m malo manje od 6 sati aktivnog hoda.