22.12.2013. god. Hajdučka vrata
Mislim da će se svi složiti da je bilo kakva zimska tura nešto posebno, ali tura na Hajdučka vrata nešto malo više od 2000 n/m, koncem prosinca po ovakvom vremenu je nešto nevjerovatno. Šlag na kraju dosta dobre sezone . Iako smo planirali ovo izvesti prošli vikend mislim da ni malo nismo pogriješili što smo odgodili i penjali jučer. Rano u jutro smo krenuli s polazišne točke (Vitlenice), još dok je temperatura bila ispod nule te se lagano probijamo kroz borovu šumu. Prizori su bili nevjerovatni još na početku. Sunce je izbijalo kroz krošnje drveća te obasjavalo velike komade “inja” koje su bile na gornjem sloju snijega, prava jutarnja čarolija.
Nakon borove šume ukazali su se okolni grebeni , iznad kojih je bilo kristalno čisto plavo nebo, bez ijednog oblaka, okupano suncem, vrijeme rekli bi dostojno ljeta a ne ovog datuma, lagano se i temperatura dizala. Oko 1650 m n/v smo došli do prvog “skloništa” stare kuće, ali nismo zastajali nego smo očarani idilom penjali dalje. Kretanje nije bilo lako jer su niske temperature te izmjenično padanje snijega stvorile par slojeva istog pa se često propadalo jer smo nosili i dosta opreme kao svojevrsni trening izdržljivosti ali dosta zadovoljavajuće smo napredovali. Očekivali smo i teže uvjete, više ledenih ploha ali srećom ovoga puta smo prošli bez toga. Nakon svladavanja par visinski strmijih dijelova, izbijamo na plato gdje nas je s desne strane dočekao pogled na Veliki vilinac onako ogroman ali i dostižan, bar smo to mislili i u ovoj turi.
Ispod njega snijeg je imao takve oblike kao da ga je netko gužvao “vjerovatno su se vile večer prije odlučile poigrati i stvoriti nam nezaboravne prizore”. Lagano smo objedovali i nastavili se kretati te vrlo brzo došli na račvanje puteva za Tise/Žlijeb, Hajdučka vrata te Vilinac. Po prvobitnoj ideji okrenuli smo ka Hajdučkim vratima . Nešto smo se sporije probijali jer je konfiguracija terena bila malo drugačija, ispod dosta niskih borića prekriveni snijegom krile su se zamke a i snijeg je bio dosta teži jer je sunce učinilo svoje ali napredovali smo i uživali u pogledima sada na sve strane doslovce. Dolazimo do jezera Crvenjak kojeg neki i prelaze onako zaleđenog te dolazimo i do konačnog cilja Hajdučkih vrata. Umorili smo se to moramo priznati jer smo popeli ovo vremenskom rasponu ljetne ture, ali sve što nas je dočekalo “gore” je bilo nevjerovatno. Od samih “vrata” oko kojih skoro pa da i nema snijega, te pogleda na sve strane Prenj, Čabulju, Divu Grabovicu, Veliki Kuk. Pa do mitomanije samih “vrata” jedinstvenog prirodnog fenomena ne samo ovdje nego i dosta šire. Usljedilo je nezaobilazno slikanje, sunčanje, uživanje na suncu još jedno objedovanje, te pripreme za povratak. Zbog neodgodivih obaveza, doslovce smo “sletjeli” s planine za malo vise o sat i pol vremena ali i u povratku smo “zraknuli” par iznimnih situacija igre, sunca, snijega . Jako smo zadovoljni usponom, zbog svega što smo vidjeli ali stupnjem tjelesne pripremljenosti. Jedva čekamo novi snijeg, nove ture u naraednoj godini.
Multimedija: Foto album od 26 fotografija pogledajte ovdje
