Boardom niz Čvrsnicu
Nakon zadnjeg spuštanja niz sjevernu stranu Čvrsnice dogovorili smo se da bi mogli idući put “vući” bordove te napraviti spust od samog vrha do dna. Poklopile su se neke stvari i od ideje do izvedbe nije prošlo dugo vremena. Za vikend smo ponovno gazili po “našoj” Čvrsnici. U početku nam je plan bio od Boričevca popeti Veliki Vilinac te se spustiti prema Vitlenici. Malo smo kasnili s polaskom, dočekalo nas je “malo” ekstremnije vrijeme (jak vjetar) pa smo promjenili smjer ali sve ostalo je bilo fenomenalno. U Boričevcu 1230 m n/m je bilo sunčano, tako da je pogled ka gore bio odličan ali vidjelo se da je vjetar dosta jak. Krenuli smo lagano šumom po tragovima par planinara koji su išli ispred nas. Barem se na početku nismo “lomili” prteći snijeg. Što se više dižemo vjetar postaje sve jači tako da smo ispod “Ćužića kuka” baš trpili jake udare koji su nas vraćali po par metara unatrag. Tu sustižemo ekipu koja je bila pred nama (četiri planinara iz Tomislavgrada, Viteza i Travnika) te ih prelazimo “prteći” ispred njih. Svi smo zajedno svladali prvu veću visinsku razliku te izišli na 1640 m n/m, bacili čašicu razgovora, fotografiranje. Mi smo nastavili oni su ostali tu, kasnije smo saznali da su se ipak vratili natrag.
Kada smo ušli među grebene vjetar nije bio toliko jak kao što je bio dolje pa smo dosta dobro napredovali iz uvale na brežuljak pa ponovno i tako “bezbroj puta”. Brzo smo skužili da nam je “Vilinac” ipak malo predaleko pa smo odlučili penjati ka “Pločno-m”. “Mandarušu” ostavljamo desno od nas uživajući u netaknutom snijegu, ledu, oblacima, suncu, buri “osjećaj je izvanredan” (budete vidjeli na slikama). Na nekih 1860 m n/m definitivno okrećemo ka desno te nakon male okrijepe počinjemo penjati grebenom ka “Ivinoj Kosi”. Kako smo u prvom dogovoru planirali na “Vilinac” nismo nosili klasičnu alpinističku opremu jer smo i ovako na sebi vukli previše stvari pa smo se dogovorili da penjemo koliko budemo mogli te da se ne dovodimo u neku veću opasnost podno grebena. Na kraju smo došli do 2030 m n/m dok se jedan momak popeo jos kojih 100ak m više. Procijenili smo da nema potrebe za penjanje u više, bilo je sve hladnije, oblaci su nadolazili, vjetar je bio sve jači. Snijeg nije bio najidealniji (kombinacija leda te većih nanosa na onakvoj strmini nisu baš idealna kombinacija).
S te visine smo počeli spust i čim smo se spustili nešto niže bilo je idealno, sve što smo penjali na noge smo vrlo brzo u povratku “pregazili” bordovima. Osjećaj se ne može baš opisati riječima , ali uživali jesmo, jako smo uživali.Velika nagrada za trud koji smo napravili prilikom penjanja. Zaboravio se i sitni snijeg u očima, jaki udari vjetra, hladnoća, umor. Uz put smo ponovno naišli na ekipu na skijama pa smo ih odlučili pričekati na jednom mjestu gdje smo trebali skidati bordove za par metara uspona prije šume. Ekipa iz Splita koja često boravi na ovim proplancima nam je rekla da su prilikom uspona sreli ekipu iz Mostara i Splita koji su se vraćali s Vilinca (otišli dan ranije). Uz razmjenu iskustava dogovaramo moguća zajednička penjanja te se rastajemo od njih za završni spust kroz šumu do auta. Tu nije bilo baš previše uživanja 
, bilo je i bliskih susreta s drvima ali bez većih problema, bordovi su bili na nogama skoro do auta, do početne točke našeg uspona. GPS track je pokazao zanimljivu rutu koju smo pregazili i odvezli za točno 5h i 55 minuta. Na kraju stižemo i ekipe iz HGSS Mostara i GSS Split te zajedno odlazimo na dogovoreni ručak/večeru koja se pripremila kao finale zimskog tečaja GSS koji je završio upravo kada smo i mi dolazili. Još jedan prekrasan vikend je iza nas, moguće da ćemo uspjeti do kraja “zime” napraviti još jedan uspon. Imamo plan, ovisi o vremenskim uvjetima hoćemo li ga moći i ostvariti.
Multimedija:
