Početak je tjedna, diže se hladna fronta iznad Alpa, u par dana bi se trebala lagano  prebaciti ka istoku, u putu u prolazu bi opet trebala uhvati još hladnoga zraka, snježni alarmi se počinju javljati. Glasno razmišljam pa listopad je već par godina nije uopće padao u ovo vrijeme, ne bi trebalo biti nešto posebno ili ipak može biti, dovoljno da se zagolica mašta. U četvrtak, posebice u petak je već izgledno da će snijega biti i to dovoljno za finu turu, adrenalin lagano kola, po glavi se motaju ideje. Za subotu je loša prognoza, oblaci i dosta jak’ vjetar ali nedjelja bi po svemu trebala biti okej, ne volim planinariti nedjeljom, ali ovo nećemo propustiti. Snijeg, visoka planina, trening za pravu zimu, nije trebalo dugo da se dogovori sve. Jedino je trebalo odabrati konačni cilj, gledam kartu Čvrsnice, privlači me vrh Kapci 2156m (mada je ova visina dosta upitna jer je na kraju na dva gps uređaja pokazivala drugačiju vrijednost) tako blizu Pločnog, vrh preko 2000m ali nešto nisam upratio da se često ili uopće spominje. Znam da sam ga i nešto ranije gledao radi alpinističkih uspona, ali i samog pogleda koji se otvara za dalje, googlam. Nema GPS trag uopće do vrha ili ga ja ne znam naći, to je bilo dovoljno, idemo gore, snimit ćemo da ima neki trag za ubuduće.

Da sve bude zanimljivije, odlučili smo nositi i kompletnu zimsku opremu, pa se uz sve ostale stvari: hranu, piće, rezervnu odjeću, prvu pomoć, alpinistički pojas još u ruksak ubacilo i užadi, traka, zamki, karabinera, spravica za osiguranje, dereze, cepine…. Neće trebati ovaj put, ali kako smo rekli, treniramo. Temperatura je do 12:00 trebala biti u minusu a to je značilo ako bude dovoljno snijega dobro će držati, čak će biti i ledeno, idealno. U subotu večer ne dolaze najbolje vijesti, snijeg koji je pao na Blidinju se već istopio, nadamo se da je gore iznad hladnije, da će držati. U 05:00 krećemo iz Širokog, već u 06:15 smo bili spremni za početak ture. Mjesečina obasjava Masnu Luku, gore po padinama se nazire snijeg, ali iskreno nismo nešto impresionirani, ali barem je dosta hladno. Malo smo uživali u tom trenutku, miru i tišini, žuboru vrela, razgibali se i u 06:30 počeli turu. Nekim laganim tempom smo krenuli kroz šumu a na prvi „stidljivi“ snijeg smo naišli nešto iznad 1450m, već od 1550m više nije bio stidljiv nego je bio sve veći i bilo je jasno kako se budemo penjali da će ovo biti odličan jesenski uspon u zimskim uvjetima.

Nakon križanja staza na Pršuljama smo se „dosta“ borili sa granama koje je snijeg savio preko staze, ali dobro smo napredovali i brzo smo se spojili na put koji dolazi iz Borićevca te nastavili dalje. Na ovoj stazi smo skužili da je netko prolazio prije nas, vjerovatno dan ranije, jer su se tragovi tek nazirali, vjetar ih je više manje totalno prekrio. Vrijeme je idealno, sunce, hladno je, pomalo puše ali i dalje je mirno, čuje se snijeg, ritam rada srca a s vremena na vrijeme izleti po koja ptica koju smo prepali ili visoko proleti jato vrana. Zastanemo, čuje se kako im krila paraju zrak, teško da može bolje, slušamo, upijamo te trenutke. Kako smo se dizali snijega je bilo sve više, ali na pojedinim mjestima ga je dobro vjetar otpuhao, posebice prije završnog sipara i gore dalje, malo snijega, više leda. Ne baš najbolja kombinacija ali snašli smo se i za manje od četiri sata od polaska smo bili na vršnom grebenu iznad sipara. Spustili se niže u udolinu ka jugu, u zavjetrini se okrijepili i nastavili ka našem cilju vrhu Kapci.

I njega smo dosta brzo popeli, uživali u pogledima na sve strane, vjetar je oslabio i dosta je toplije na samom grebenu, sunčamo se. Kiša, snijeg pa vjetar su „očistili“ nebo, pogledi su pucali daleko, jako daleko: recimo na Jadransko more u par pravaca, prema Crnoj Gori a svi znamo što se do tamo sve može  vidjeti, na sjever ka Bosni, na zapad , iskreno ne sjećam se da sam ikada imao ovakav pogled sa Čvrnice. Probali smo upiti svu tu ljepotu, a usput „snimiti“ ono radi čega smo i došli a to je bliži pristup zimi na sami vrh Kapci te dalje prolaze ka Velikom Jelinku, Ploči na Pešti brdu, itd. Bili smo jedno vrijeme na samom vrhu i oko njega i lagano smo se krenuli vraćati ka zapadu, prema Pločnom. Sa grebena smo primijetili skupinu planinara koji su dolazili našim tragovima, dok su se oni probijali na vrh mi smo se pozdravili sa osobljem komunikacijskog centra, još jednom objedovali, fotografirali i spremili za povratak. U međuvremenu su stigli i oni, ekipa iz Dalmacije, malo smo popričali, našalili se i ostavili ih da uživaju na suncu a pred nama je bio povratak. Dok smo bili na Kapcima i Pločnom, realno dosta malo vremena, sunce je sa južne strane doslovce „pojelo“ snijeg tako da na mjestu gdje smo prvi put doručkovali u „dubokom“ snijegu sada ga skoro uopće više nije bilo. A nije ni puno bolje situacija bila sa sjeverne strane, na nekim predjelima se držao, na nekim ga uopće nije bilo, trebalo se dosta paziti i iskreno nije bilo više toliko uživanje kao na usponu (meni nije nikada, ja bi se uvijek penjao) ali u Masnu Luku smo se spretno i sretno spustili za manje od tri sata. Na kraju tura od cca 18km po snijegu u listopadu, na našoj planini, nije se bolje moglo poželjeti.

Multimedija:Foto album pogledajte ovdje