Dugo vremena se taj Triglav nalazio negdje u planovima za uspon u skoroj budućnosti, ali mjesec listopad, slobodan vikend i odlično vrijeme su ga progurali preko reda i došlo je vrijeme za polazak. Mitska planina, najviši vrh Julijskih Alpa i simbol slovenstva izazivala je i jednu dozu strahopoštovanja u nama te smo ozbiljno shvatili ovaj uspon i dobro se pripremili. Kako se primicao dan polaska ekipa se polako osipala, što zbog ozljeda što zbog privatnih obaveza. Na kraju “spade knjiga na dva slova“, jedan pripadnik PDS AO Velebita Zagreb i HPD Čvrsnica Široki Brijeg. To nas nije obeshrabrilo nego dapače još više učvrstilo u namjeri.

Aljažev dom (986 mnv) – Kredarica (2515 mnv) – Triglav (2864 mnv)

Subotu rano ujutro smo se uputili prema Nacionalnom parku Triglav i relativno rano stigli do naše startne pozicije. Prepakirali smo ruksake, prekontrolirali opremu i uputili se prema vrhu u 6:30 stazom „Pot čez Prag“ koja polazi s 986 metara nadmorske visine. Pješačeći sljedećih pola sata mrak nam je skrivao pogled na planinu i sami vrh, ali izlaskom prvih zraka sunca otvorio nam se fantastičan prizor i ispred nas se uzdigao veličanstveni Triglav i njegova sjeverna stijena koja je jedna od najvećih u Europi. Nijemo smo sa smiješkom na licu promatrali prizore oko sebe visoko uzdižući pogled prema vrhu. Polako ali sigurno uzdizali smo se kamenitom stazom koja vodi kroz stjenovite usjeke prema domu Kredarica. S visinom je rasla i doza adrenalina u krvi, a prizori su postajali sve fascinantniji te smo sve češće se zaustavljali kako bi uživali u prizorima i pogledu na susjedni vrh Škrlatica. Slovenska kultura planinarenja je nadaleko poznata i društva na stazi nije nedostajalo jer je vrijeme bilo idealno. Susrećući velik broj planinara svih generacija zapitali smo se da li je itko od Slovenaca ovaj vikend ostao kući.

Napredujući prema domu nailazimo i na ostatke nedavno napadalog snijega koji nas je na nekim dijelovima usporio i izazvao veću dozu opreza. Napokon oko 13:30 stižemo do doma Kredarica na 2515 metara nadmorske visine i tu radimo prvu veću pauzu tijekom koje smo se prijavili u dom, olakšali ruksake za završni uspon i dobro napunili baterije hranom. U 14:30 smo se uputili prema vrhu prvo penjući se na Mali Triglav. Taj dio uspona je bio i najsporiji s obzirom da smo se često morali zaustavljati kako bi propustili grupe planinara koju se spuštaju. Staza je dosta uska i ide hrptom prema Malom Triglavu nakon kojeg slijedi blagi spust prije završnog uspona na sam Triglav. Često susrećemo spomen ploče poginulim planinarima koji su nažalost stradali od udara munje ili od pada što nam dodatno pojačava oprez i podiže koncentraciju koja s umorom lagano opada, ali smo svjesni da „Nismo se popeli dok se ne spustimo sigurno“.  Nešto prije 16:00 h dolazimo na sam vrh Triglav na kojem se nalazi Aljažev stup koji u nuždi služi kao sklonište za nekoliko planinara. Tu smo uzeli zasluženi predah kako bi uživali u prizorima, fotografirali se i družili s ostalim planinarima. Idealni vremenski uvjeti omogućili su nam kristalno jasan i dalek pogled prema horizontu od 360 stupnjeva, a iskusniji slovenski kolege su nam dali kratke instrukcije iz zemljopisa. Na sjeveru smo mogli vidjeti kao na dlanu poznato austrijsko skijalište Gerlitzen, sjeverozapadno se uzdizao snijegom prekriveni i daleko poznati Grosslockner, za kojeg nam je već oko zapelo. Nismo uopće razgovarali samo smo pozitivno klimnuli glavom „to je to“, naša sljedeća destinacija za iduću godinu. Na zapadu su se izdizali oštri vrhovi Dolomitskih Alpa s preko 3000 metara nadmorske visine. Na jugu smo u obrisima mogli vidjeti vrh Učke i Veliki Risnjak.

Bilo je teško odvojiti se od ovih prizora i krenuti spuštati se, ali sunce je već dobrano počelo padati i nismo smjeli dozvoliti da nas uhvati mrak. Spuštanje do doma na Kredarici je prošlo glatko te smo u dom stigli u 18 h. Dom je bio prepun planinara iz cijele Europe te smo jedino mjesto za večeru pronašli na prohladnom obronku iza doma. Dom je dobro opskrbljen, posebno u ljetnim mjesecima te se u njemu nalazi metereološka stanica i otvoren je tijekom cijele godine.

Ujutro smo se digli u 6:30 kako bi doručkovali uz bajkovite prizore izlaska sunca te što ranije krenuli spuštati se. Spakirali smo se, pomolili i pozdravili s Triglavom i krenuli natrag dijelom istom stazom kojom smo brzo napredovali. Nakon 1/3 puta došli smo do križanja te smo odlučili dalje se spustiti Tominškovom stazom koja glasi za jednu od najzahtjevnijih. Na tom dijelu smo usporili tempo jer bi bio grijeh sjuriti se dolje bez uživanja u vidicima i „slušanju tišine“. Triglav je ostajao sve više iznad nas a mi smo se bližili Aljaževom domu i u 13:30 smo se spustili do parkirališta. Iza nas je bilo 15 h hoda po teškim i zahtjevnim planinarskim stazama, 1900 metara prevaljene nadmorske visine u nešto više od 30 sati i bezbroj nezaboravnih prizora. Dio ekipe koji je odustao od uspona zbog više sile s pravom treba žaliti, a njihov izostanak je u potpunosti sa svojim humorom nadoknadila teta Đana koja nas je dizala u trenutcima najvećih napora.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje