Napokon je na red došla tura o kojoj smo već neko vrijeme razmišljali. Nas 10 likova puni entuzijazma iz Širokog krećemo u 06:30h. Pri dolasku u Livno nam se pridružuju tri kršna Livnjaka. Zajedno se zapućujemo prema šumi iznad sela Sajkovići između Livna i Bosanskog Grahova. U 09:20h dolazimo u predivnu bukovu šumu kakva se rijetko viđa na našim obližnjim planinama. Nakon cca 700m hoda nailazimo na raskrižje, gdje birate lakšu ili težu turu za izlazak na vrh. Nakon malog dogovora biramo težu stazu, gdje smo još dobar dio puta uživali u zaista predivnoj prirodi sve do „sajkovačkog ždrijela“.

Ideja koja se rodila između par nas na kraju je dosegla broj od trinaest osoba. Naša „standardna linija“ je ponovno odrađena. Dogovor u 08h kod “Vrleti” ispoštovan, te se upućujemo prema Vitlenici, standardnom mjestu polaska. Iz Vitlenice u 08:20 se upućujemo prema Hajdučkim vratima. Laganim ritmom prolazimo kroz šumu i pravimo pauzu na prvom vidikovcu prije Zaglavlja. Nastavljamo dalje, prolazimo onih par uzbrdica bez većih problema i na zadnjoj od njih prvi susret sa snijegom na putu. Više manje svi su bili spremni na to pa i to prelazimo bez problema, doduše neko brže neko sporije.

Planina Šator je međa Livanjskog i Glamočkog polja, fenomenalnih piramidalnih kontura. Polazište uspona na Veliki Šator je jezero koje se nalazi na 1500m u podnožju planine a do samog vrha vam treba cca 1:30. Jezero je pravi gorski biser koje je lijepo i ljeti i zimi. Od jezera se ide na sjeveroistok i dobro ugaženom stazom lagano diže kroz kamenjar kojeg drži klekovina sve do izlaska na prijevoj. Dalje je staza blaga, prelazi preko travnatih površina. Ovo je idealno mjesto sa kojeg je najljepši pogled. Dalje se nastavlja po travnatom predio do samog završnog uspona koji je nešto oštriji i na vrhu ste za 15ak minuta.. Sa vrha 1872m  puca odličan pogled ka Dinari, Cincaru, Vitorogu, Zapadnoj Bosni, ka jugu kada je vrijeme lijepo vidi se Jadransko more, Livanjsko polje.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje

Nakon planiranja, dogovaranja i sazivanja i odgađanja, odlučujemo se, u četvrtak dana 07.05. godine Gospodnje 2020., probati uspeti se na Veliku Vlajinu, najviši vrh Čabulje. Trojica momaka željnih veranja i istraživanja kreću iz Mostara u 07:30 preko Goranaca, do Bogodola i planinarske kuće na jednu prekrasnu avanturu. Prethodnih dana gledao sam prognoze, da nas slučajno ne bi kiša zatekla na usponu. ”Norvežani” su javljali obećavajuću vremensku prognozu, s laganim lahorom od vjetra. Zamišljao sam da će nam taj lahor blago milovati lica i pomoći nam pri usponu. Prije samoga dolaska u Bogodol, da ne bi ponovili grešku sa Podružja, stali smo na pumpu u gradu i kupili pivo koje smo planirali ”šušnuti” negdje i pri povratku ga popiti.

Klikom na fotografiju otvarate video sa prvenstvenog prolaska kroz kanjon Ugrovače kojeg su naši članovi napravili 19.04.2020.

Uvijek atraktivna tura, kada je loše vrijeme po Čvrsnici, Vranu na Kamešnici bi trebalo biti nešto bolje. Trebalo bi, ako ne uletite u oblak i uvijek prisutni vjetar. Tura počinje iz Podgradine  preko Pešinog vrila kraj kojeg je i sklonište do vrha Konj 1856 m, treba vam cca 3H. Pogledajte par fotografija kako je to izgledalo u nedjelju.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje

Polazak na ovaj uspon koji na kraju nismo završili  smo počeli u 10:00h. Par dana prije smo gledali stanje sa snijegom na Čvrsnici i nije izgledalo toliko strašno, mi nadobudni, prvi puta smo na Čvrsnici u tenama. Ali već nakon 30ak minuta hoda nailazimo na prvi snijeg, kako smo se dizali počinjemo sumnjati u naše prognoze o stanju na vrhu. Snijeg nam je stvarao sve veće probleme, nakon sat vremena hoda promašili smo stazu, nismo vidjeli markacije pa smo “udarili” po svom. Na nekim dijelovi smo znali upadati u snijeg i do metra, a mi neiskusni i ne pripremljeni, ali imali smo jaku volju za uspjehom. Nakon nešto manje od 2 sata dolazimo ispod vrha Pločno i shvaćamo da smo dobro promašili stazu. Za povratak na istu nismo više imali vremena pa smo pokušali nastaviti ravno i tako se dokopati vrha.

Ma vrijeme je idealno sunčano, proljetno, nedjeljno jutro (26. travnja 2020 g.), pošto je SCZ ŽZH (kako ovo pametno zvuči) ublažio neke mjere u borbi protiv pandemije, na primjer putovanje van mjesta prebivališta ( svi koji su išli na Čabulju bez propusnice mogli su biti uhićeni i egzemplarno kažnjeni) evo i nas trojice na turi da ne zahrđamo skroz. Probrali smo šetnju makadamom od Prženuše (kraj asfalta Zeljke Donji Crnač) do Bandurice 1269 mnv. Primjerena šetnja za održavanje kondicije 300 tinjak metara visinske razlike raspoređene na 5 km dužine Ova tura mi se čini idealnom za početnike, pokrivena je GSM signalom, dva litra vode, par sendvića, neko pokrivalo za glavu i u najgorem slučaju za sat i pol vremena će te znati jeste li za planinarenje ili niste s Bandurice pogled zna biti spektakularn ( vrlo često se vidi more ispred Ploča ako zante kud gledati ) ako vas ostavi ravnodušnim promjenite sport igrajte košarku, tenis, šah…

Nakon nešto dulje pauze od hodanja, odlučili smo probati na “standardnu liniju”. Uranili smo tako da iz Vitlenice krećemo već u 07h.  Vani lijepo, svježe nebo  je kristalno čisto nigdje nije bilo oblaka. U šumi nailazimo na  snijeg i jako finim ambijentom izlazimo iz šume, ovaj dio staze je izloženiji pa je suh  sve do izvora. Uživamo gledajući vrhove, čarobne prizori zimske idile u proljeće .

Nakon opuštajuće subotnje večeri, momački smo ustali ranom zorom i oko 04:30h krenuli put Bara. Pošto nemamo odgovarajuće opreme za snijeg upustili smo se u avanturu penjanja sa južne strane prateći put ka vrhu. Lagano se penjući, uživajući u lijepom jutru te odličnim pogledima  na vrhu smo bili 3 h od polaska. Na vrhu Pločno  smo uživali u doručku i pogledu, ali sve što je lijepo kratko traje. Na žalost nije prošlo niti 20 minuta, a crni oblaci su se nadvili nad nama i morali smo trčkarajući nazad, jer na goloj planini gromu smo bili “malte ne” jedina meta, na sreću umakli smo. Sve u svemu predivno iskustvo na najvećem obližnjem vrhu.

Klikom na fotografiju otvarate video a opis ove zanimljive ture je dolje ispod

Za uspon na Veliki Vran odabrali smo stazu iznad vrleti. Polazak od Hajdučkih vrleti u 08:00h. Cijelim putem nas je pratilo odlično vrijeme, laganim tempom na sami vrh stižemo  za nešto manje od 2h. Idealno vrijeme nam je poslužilo pa smo uživali i na samom vrhu u predivnom pogledu i hrani nekih sat vremena. Nakon okrijepe krećemo nazad istim putem. Za spust s ove predivne planine nam je trebalo nekih 1:30min.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje

Donosimo još jedan mali album sa ture kroz Brinu pa do Šimića pećine u Tribistovu i spust i uspon  na Oštrc.  Jako zanimljiva tura.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje

Jučer su naši članovi napravili još jednu turu u kanjonu Ugrovače. Prešli su dio dojnjeg kanjona. Spustili su se od starih talijanskih bunkera iz Dojnje Britvice i nastavili lijevo koritom između Dojnje Britvice i Dobrkovića sa jedne strane i Ljubotića sa druge. Da su skrenuli desno mogli su za 2.5km doći do jezera Sinjjac i uživati u njegovoj ljepoti. Ovo je dosta laganiji dio kanjona ali opet ima se dosta za vidjeti i zato svi koji žele mogu ga i proći ali na način da se spuste stazicom do Sinjca i onda nastave dalje ka Trnu. Ovaj dio koji su momci prošli je cca 7km, ima par usjeka, zanimljivih malih skokića. Za prolazak im je trebalo 6 sati.

Multimedija: Foto album pogledajte ovdje

Negdje u ovo vrijeme 2017. smo ozbiljnije počeli razmišljati o prolasku kroz kanjon Ugrovače, dijelu naše općine koji se proteže sjeverozapadno od grada od Rakitna do predgrađa Širokog Brijega i vijuga podno Crnih Lokava i Ljubotića sa jedne strane te Britvice, Izbična i Dobrkovića sa druge strane, uvijek je  izazivao veliko strahopoštovanje. Imali smo par sitnijih izviđanja sa obje strane. Ali negdje u to vrijeme počeli smo se ozbiljnije baviti uređenjem staze i bušenjem  kroz kanjon rijeke Lištice sa idejom spajanja ka Čabulji pa je kanjon Brine ili Ugrovače ostao sa strane. Ali maštali jesmo.